Rođeni Solinjanin Jozo Kljaković istaknuti je hrvatski slikar, likovni restaurator, ilustrator i pisac.
Bavio se također i portretnim karikaturama, a objavio je šezdesetak članaka, eseja, polemika, te jedno autobiografsko djelo (U suvremenom kaosu).
Studirao je likovne umjetnosti u Pragu, Beču, Ženevi i u Parizu. Od godine 1921. do 1943. bio je zaposlen u Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu. Njegove djela imaju uglavnom religijski sadržaj.
Kljakovićev slikarski opus, u svega par riječi, izgleda ovako:
izradio je tri velika mozaika na pročelju Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu; smatraju se njegovim najvažnijim djelom
izradio je freske u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, 1923.-1940.
izradio je freske u spomen-crkvi Naše Gospe u Biskupiji kod Knina, 1938.
izradio je freske u Crkvi sv. Martina u Vranjicu kod Splita, 1927.
izradio je freske u Crkvi svetog Eustahija u Dobroti, Boka kotorska, 1930.-1938.
izradio je freske u Bankovnoj palači u Zagrebu, 1921.-1923.
naslikao je oko 150 ulja na platnu
Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu ostavio je šest umjetničkih djela naslikanih u tehnici ulja na platnu:
Posljednja večera (1944.)
Kristovo uskrsnuće (1945.)
Razapinjanje Krista (1947.)
Uskrsnuće Lazara (1960.)
Isus tjera trgovce iz hrama (1963.)
Kardinal Alojzije Stepinac (1964.)
Izdvajamo njegove samostalne izložbe u Buenos Airesu 1948. i 1949. u Galeriji Müller. Osim u Hrvatskoj i Srbiji, skupne su izložbe njegovih djela održane u mnogim gradovima svijeta: Rim, Venecija, Barcelona, Lyon, Pariz, Ženeva, Beč, Saarbücken, Mainz, London, Bratislava, Philadelphia i New York.
Znatan dio života proveo je u emigraciji. U Rimu i Buenos Airesu živio ukupno 25 godina.
Godine 1953. Jozo Kljaković je napisao članak “Falsifikatori na djelu”, povodom najavljenog propagandnog filma komunističkih vlasti Jugoslavije protiv nadbiskupa zagrebačkog dr. Alojzija Stepinca.
Kljaković u jednom pismu iste godine piše:
“Mislim da moramo prikazivanje tog filma, u zapadnom svijetu, ako ikako možemo spriječiti“.
Radi kritike Titova režima (osobito u njegovu autobiografskom djelu U suvremenom kaosu) bio mu je onemogućavan povratak u Hrvatsku.
Zalaganjem njegova nekadašnjeg studenta, kipara Antuna Augustinčića, vratio se u Zagreb u proljeće 1968., gdje je iduće godine umro 1969. u svojoj kući na Rokovom perivoju.
Neposredno prije smrti svoju je kuću, knjižnicu, stilski namještaj, slike i umjetničke predmete, darovao gradu Zagrebu, s ciljem da se kuća preuredi u Memorijalnu galeriju.
