Računamo li doba hrvatskih knezova i kraljeva, pa zatim hrvatsko-ugarsko kraljevstvo od 12. stoljeća, i konačno doba habsburškog kralja, od kojih je prvi izabran 1527., dolazimo do zadivljujuće brojke od preko 1000 godina života Hrvata u civilizaciji Zapada.
Nasuprot malenih, ali najgorih i najmučnijih 70 godina života u Jugoslaviji i balkanskom glibu sa strašnim posljedicama do danas.
Nakon poraza na Mohačkom polju 1526. i ranijeg poraza kod Beograda koji je tada bio dio Ugarske, u bitkama gdje je većina kršćanskih snaga bila iz redova Hrvata i Mađara, Turci nadiru prema Beču. Višestoljetno hrvatsko-ugarsko kraljevstvo je praktički nestalo i Hrvati izabiru novog kralja.
Hrvatsko-ugarska vojska na braniku Europe od Turaka bila je na Mohaču podijeljena u tri glavna dijela: transilvansku (erdeljsku) mađarsku vojsku koja je trebala spriječiti Turcima prolaz kroz južne Karpate, a imala je između 8.000 i 13.000 boraca kojima je zapovijedao Ivan Zapolja; glavninu vojske predvodio je sam Ludovik; a manji dio od oko 5.000 ljudi činili su Hrvati kneza Krste Frankopana Ozaljskog.
Pričuvne postrojbe vodio je senjski kapetan Grgur iz hrvatske plemićke obitelji Orlović.
Na današnji dan 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo u Cetingradu (Slunj) izabralo je hrvatskog kralja iz dinastije Habsburg. Tako je nakon 400 godina života u zajedništvu sa kraljevskom krunom svetog Stjepana, hrvatski narod došao pod krunu kraljevske dinastije Habsburg pod kojom je ostao sve do kraja I. svjetskog rata, dakle ponovno gotovo 400 godina, do 1918., kada je ušao u zajednicu sa Srbijom i balkanskim zemljama netom oslobođenim od Turaka.
Izbor je potvrđen pisanom poveljom, poznatom pod nazivom Cetingradska ili Cetinska povelja, koju su napisali i svojim pečatima ovjerili vodeći hrvatski velikaši. Sa svoje strane, Ferdinand je obećao poštovati i štititi postojeća prava i povlastice Hrvatskoga Kraljevstva, obvezao se o svojem trošku uzdržavati 1.000 konjanika i 200 pješaka i održavati hrvatske protuturske utvrde.
Osamsto godina sveze hrvatskog naroda sa središnjim kraljevskim krunama Europe, te prethodnih 300 godina samostalnih hrvatskih kneževina i kraljevstava svjedoče o dubokoj povijesnoj vezanosti Hrvata za Zapad i njegove kulturne i druge vrednote.
Budući je kod Mohača poginuo i posljednji Jagelović, Ludovik II., kralj Ugarske i Hrvatske, te da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i budući da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu od Turaka, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare.
Osim toga, Habsburgovci su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške).
Zbog svega toga Hrvati na Cetingradu 1527. slobodnom voljom i nezavisno od Ugarske biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva.
Štit na Velikom pečatu Ujedinjenoga Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije (1527.) prvi je hrvatski šahirani grb uporabljen u diplomatske svrhe, koji na službenome dokumentu simbolizira hrvatsku državu prigodom izbora suverena. Pečat svojim izgledom odaje da je po svoj prilici izrađen na brzinu i upravo za tu važnu prigodu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
