Židovska zajednica egzistirala je na području zapadnog Sovjetskog Saveza (danas države Bjelorusija, Ukrajina, baltičke države) stoljećima prije nacističkih pogroma.
Nacističkom okupacijom ovih dijelova SSSR-a počinje i veliki pogrom i ubijanje Židova, a na današnji dan 1943. godine to se dogodilo i u mjestu Berežane gdje je živjela brojna židovska zajednica.
Mnogi Židovi ubijeni su u gradu (getu), a tisuće likvidirane izvan grada.
Likvidacije su počele još 1941. godine, a židovske zajednice su strpane u geta gdje su u neljudskim uvjetima žene, djeca, starci i ljudi umirali od gladi, bolesti i siromaštva. Iracionalna nacistička mržnja prema Židovima kulminirala je otvaranjem logora i masovnim ubijanjem Izraelaca. Jedan od najvećih masakara u istočnoj Europi zbio se već 1941. kada je u svega dva dana u blizini Kijeva ubijeno 33.371 Židova kod mjesta Babin Jar gdje su bačeni u klanac koji je postao masovna grobnica. Kasnije su još tisuće nevinih ubijene i bačene u ovaj klana.
Godine 1942. krvolok i zločinac Himmler naredio je likvidaciju velikog židovskog geta Pinsk, čime su nacisti smatrali da je „židovsko pitanje“ u Ukrajini riješeno.
Tako je nakon Poljske, upravo SSSR postao mjesto najvećeg pogroma i uništenja Židova, a broj ubijenih se kreće od 700.000-750.000 ljudi.
Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi, gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael.
Otkrivanje opsega ubijanja nakon završetka rata je predstavljalo veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću u Europi (a očito je moguće, što i jest zabrinjavajuće), a pogotovo kada dolazi od tako napredne, prosvijećene i civilizirane države kao što je Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti.
Pokazalo se međutim, da je čovjek Europe u 20. stoljeću sposoban učiniti zvjerstva i zločine koje ni u snu se ne bi dogodili u nekim „tamnijim“ i stotinama godina unazad dalekim inkriminiranim vremena. Kad se tome dodaju i brojne žrtve komunizma, gotovo na identičnim prostorima gdje se događao i holokaust, povjesničari se slažu da se toliko hvaljeno (post)moderno 20. stoljeće slobodno može nazvati – „najkrvavijim stoljećem ljudske povijesti“.
