Biskupijski proces za fra Antino proglašenje blaženim i svetim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005., a zaključen je 2014. kada je cjelokupna dokumentacija predana u Vatikan u Kongregaciju za proglašenje blaženim i svetim.
Kada je umro 1981. godine ljudi su s krunicama i drugim nabožnim predmetima doticali pokojnika i nosili ih sa sobom kao dragu uspomenu, a gradom i okolicom brzo se širio glas: “Umro je svetac grada Rijeke!”
Fra Ante Josip Tomičić, kapucin, rođen je 19. ožujka 1901. godine u selu Razbojine u župi Ričice, udaljenoj desetak kilometara od Gračaca. Spoznavši da ga Bog zove ušao je u kapucinski red 1919. godine. Kao redovnik kapucin kroz pune je 22 godine ponizno sakupljao milodare za gradnju crkava, samostana i sjemeništa. U riječki kapucinski samostan dolazi 1947. godine i tu ostaje 34 godine. Vršio je u crkvi Gospe Lurdske sakristansku i vratarsku službu.
Zbog toga su svi ljudi koji su radi bilo kojeg posla dolazili u samostan ili crkvu, morali susresti blage oči fra Ante. Svi se sjećaju njegove susretljivosti, poniznosti i dobrote. Nikada nizašto nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao.
Iscrpljen bolešću preminuo je 25. studenoga 1981. godine u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Na sprovodu kojeg je vodio tadašnji riječki nadbiskup mons. Josip Pavlišić 27. studenoga 1981. godine na groblju Kozala u Rijeci, govor kojim se oprostio od fra Ante održao je fra Ante Logara, tadašnji gvardijan riječkog kapucinskog samostana, a sadašnji provincijal Hrvatske kapucinske provincije.
Fra Ante je preminuo 25. studenoga 1981. u svojoj 81. godini. Uz njegov krevet u tom je trenutku bila č. s. Miroslava Vugdelija. Na nju je fra Antina smrt ostavila dubok dojam, jer piše: «U svojih 25 godina rada na kirurgiji vidjela sam mnoge smrti mladih, starih, i srednjih. Svi smo slični i svatko zna da će umrijeti, ali kako je umro fra Ante, tako nešto nisam doživjela niti ću doživjeti. Kad je bio u agoniji, nije ništa govorio, već se samo križao. Njegove su oči bile stalno uprte u nebo.»
Na dan preminuća njegovo tijelo je preneseno u kriptu kapucinske crkve gdje je ostalo do sprovoda 27. studenoga. Narod je dolazio pozdraviti svoga dragog sakristana, skupljača milodara i samostanskog vratara. Dolazili su stari i mladi, učenici i profesori, svećenici, redovnici i redovnice, imućni i prosjaci, zdravi i bolesni. Svatko je zastajao u tišini i molitvi s osjećajem da je otišao netko njihov.
Ljudi su s krunicama i drugim nabožnim predmetima doticali pokojnika i nosili ih sa sobom kao dragu uspomenu, a gradom i okolicom brzo se širio glas: “Umro je svetac grada Rijeke!”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
