12. svibnja sveti Leopold Mandić – koja su se čuda dogodila po zagovoru čudesnog hrvatskog karizmatika?

“Štovanje sveca nije nikakav kult ličnosti, nije nikakvo idolopoklonstvo da bi se stvorenju pripisivalo dostojanstvo Stvoritelja, da bi se ljudskoj ograničenosti i smrtnosti pridavala Božanska mudrost i svemoć. Oni koji štuju pravoga Boga, nikada neće čovjeka Bogom proglasiti, jer ne sagibaju koljena pred stvorenjem. A ipak mi štujemo svece. Zašto? Štujemo u njima prisutnoga Boga, štujemo djelo Božje koje se u njima događa. Sveci su čudo milosti, remek djela Duha Svetoga. Živeći mudrošću koju Bog daje, oni šire prisutnost Božju u svijetu; znak su Božji; objavljenje su najistinskije čovječnosti. Oni zaista u povijest upisuju čisto ime, bez ljage i prijekora jednako ime Isus Krist. Bog koji je za nas čovjekom postao upečaćuje u njih svoj lik. Oni su sveto lice Crkve.” (kardinal Franjo Kuharić)

Kao krunu ostvarenja svoga braka uzeli su Stjepan Mandić i supruga mu Dragica rođena Carević rođenje svoga dvanaestog djeteta, nadjenuvši mu ime Bogdan – Adeodat – dan od Boga.

Obitelji Mandić i Carević potječu iz Bosne, hrvatskog su podrijetla, a naseljeni u Herceg Novom zbog bijega pred Turcima. Plemenitaškog su podrijetla. Carevići su pripadali obitelji Kosača koja nam je poznata po plemenitoj i blaženoj kraljici Bosne katolkinji i Hrvatici Katarini Kotromanić Kosača.

Leopold Bogdan Mandić živio je život kreposti. Vjera je bila njegov život, to je često govorio. Bio je pravednik i iz njegovih usta najčešće su izlazile riječi: “Vjeruj! Imaj vjeru!” Ta je riječ potresala savjesti i bacala svjetlo u duše. Pokretala je uspavane snage i otvarala beznadne putove onima koji su k njemu dolazili po pomoć, bilo u ispovjedi, bilo u običnom razgovoru. Svima se činilo da ono u što Leopold Bogdan vjeruje, ima stalno pred očima.

Tako je gajio silnu ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Više se puta zavjetovao na stalnu Božju prisutnost, što je izazivalo nadnaravni napor u siromašnom, slabašnom, malom i donekle nakaznom, od bolova i umora, krhkom tijelu biti sličan Kristu.

Vrijeme leti i valja se vratiti na pitanje: što fizički hendikepirani svetac ima s medicinom i, ono drugo, kako nadnaravno može biti upleteno u naravno… te od nejaka učiniti sveca? U odnosu na prvo pitanje valja reći da je Leopold Mandić u velikoj skupini imenovanih svetaca vrlo značajan pri Svetome rimskom sudu po broju priznatih nadnaravnih izlječenja. Taj sud ima i širi krug liječnika i ostalog osoblja, upućenih u medicini komplementarne znanosti. Sve su to priznati stručnjaci respektabilnog ugleda.

Za priznavanje svetim Sveta kongregacija u Rimu i sam Sveti Otac papa moraju imati opipljive dokaze. Ovdje ćemo kratko opisati dva slučaja koja su izravno pridonijela proglašenju i proslavi Leopolda Bogdana Mandića svetim.

Gospođici Elzi Raimondi iz Cavazzane di Lusia (Rovigo) operirani su u bolnici u Lendinari slijepo crijevo i bruh u preponi 6. lipnja 1944. godine. Dana 16. travnja 1946. učinjen je kirurški zahvat samo istraživačke naravi jer se otkrio teški oblik tuberkulozne upale potrbušnice. Otpuštena je iz bolnice s beznadnom dijagnozom. U svojoj kući, kada bi samo pokušala ustati ili sjesti u krevetu, padala je u nesvijest. Mjesni župnik govorio joj je o ocu Leopoldu i poticao je da mu se moli. Počela je 30. srpnja, zajedno s drugim osobama, moliti devetnicu. Molila je da joj izmoli ozdravljenje od Gospe del Pilastrello koja se štuje u obližnjem svetištu u Lendinari, a slavi se 12. rujna. Na kraju devetnice Raimondi tvrdi da je vidjela oca Leopolda. Na njegov upit želi li ozdraviti 12. rujna, odgovorila: “Da, da, želim!” Došao je taj dan, a bolest se pogoršavala. Zaželjela je da je odnesu s ostalim bolesnicima u svetište. Liječnik ju je odmah vratio kući bojeći se za njezin život. Uvečer joj je neki unutarnji glas postojano naređivao da ustane iz kreveta. Konačno je izvršila tu naredbu govoreći prisutnima: “Nisam više bolesna. Ozdravila sam. Jeste li vidjeli oca Leopolda?” U taj je čas stigao liječnik, pregledao ju je odmah i na veliko zaprepaštenje otkrio da je klinički zdrava. Raimondi je odmah poželjela otići u crkvu zahvaliti Bogu, Gospi i ocu Leopoldu koji joj je izmolio ozdravljenje. To je učinila u pratnji ljudi koji su htjeli vidjeti što će se dogoditi. Ozdravljenica je dugo molila klečeći pred svetohraništem, a potom se pješice vratila kući. Doista je ozdravila i više se nije tužila ni na kakve smetnje. U znak zahvalnosti daljnji je život posvetila brizi za napuštenu djecu u prihvatilištu Mala kuća oca Leopolda u Rovigu.

Gospodina Paola Castelia iz Pagnana di Merata, rođenog 1902., nakon zdrava i radina života iznenada u nedjelju ujutro 4. ožujka 1962. nakon mise zahvatiše teški bolovi u želucu. Liječnik hitne službe ocijenio je slučaj teškim i poslao ga u bolnicu u Merate. Više liječnika mislilo je da je riječ o perforaciji želuca i odlučili su ga odmah operirati. Otkrili su trombozu u predjelu gornje trbušne maramice, s proširenim infarktom tankoga crijeva. Odgodili su operaciju. Sudbina bolesnika bila je infaustna. Iste večeri podijeljen mu je sakrament bolesničkog pomazanja. Suprotno očekivanju, Casteli je ponovno došao u bolnicu u 2 sata sljedećeg četvrtka. Supruga je odavno štovala oca Leopolda i poticala na to i članove svoje obitelji. Prije no što je muž trebao biti operiran, na potkošulju mu je pribola medaljicu tada već Sluge Božjega i zatim se povukla u kapelu na molitvu. Molila je puno sve te dane jer je osjećala da će biti uslišana. Četvrte noći bodrila je muža da pokuša zaspati jer nakon operacije nije spavao i u to je stala moliti 12 očenaša. Nije ih niti dovršila kad se njezin muž uznemirio vičući: “Slabo mi je, slabo mi je, umirem!” Zapalila je svjetlo i vidjela oznojenog i na smrt blijedog muža. Ona kaže: “Pomogla sam mu spustiti noge da mu vise s kreveta i stala mu brisati znoj.” Bolesnik je vikao: “Umirem, umirem, ti ne znaš kako me boli!” Imao je bijele oči, ispustio je hropac i prevrnuo se u krevet. Žena je uskliknula: “Gospodine, neka se vrši Tvoja volja!” U istom trenutku Castelli je progovorio: “Ozdravio sam, ne osjećam više boli.” Ostatak noći proveo je mirno razgovarajući sa suprugom. Ujutro ga je liječnik našao klinički zdrava. Zadržali su ga na promatranju još nekoliko dana, a potom je poslan kući.

Iz Evanđelja znamo da je Krist, ozdravljajući bolesne, tražio vjeru. Vjeruj!… Vjera te je spasila… Vjeruj i ne griješi više… Iz života svetog Leopolda B. Mandića može se iščitati da kad čovjek istinski vjeruje i ljubi bližnjega te se s njim poistovjeti i žrtvuje se za njega, a ljubi ga do kraja, tijelom i bićem, tada sam Bog preko odabranog mu posrednika čini nevjerojatna djela. Tako da na kraju čovjek mora priznati poput satnika na Golgoti: “Ovo zaista bijaše Sin Božji.” Sveti Leopold Bogdan Mandić primjer je takve svetosti.

Usput rečeno, na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno 170.000 ljudi, a narod je vikao: “Umro je Svetac! – Il Santo!” Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod također vikao: “Il Santo! Subito!”

Dr. Anđelko Vlah