U brojnim hrvatskim župama i crkvama, koje su posvećene Svecu svega svijeta, svečano se slavi blagdan sv. Antuna Padovanskog. “Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka djela govore. Prepuni smo riječima, a prazni djelima.” (Sveti Antun)
Sv. Antun (Ante, Anto, Antonio, Antonija…) rođen je 1195. godine u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Krsno mu je ime bilo Fernandez Martin de Bulhorn. Roditelji, otac Marti i majka Marija, bili su plemićkog podrijetla. Kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost – to pravo duševno plemstvo koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su svome sinu usaditi u srce revnije nego išta drugo.
Već u svojoj petnaestoj godini odlučio je svoj život posvetiti Bogu, pa stupa u samostan Augustinaca u Lisabonu. Studirao je Sveto pismo i crkvene oce te se posebno brinuo za bolesnike. Da bi se što više posvetio Bogu i potrebitima, na vlastitu zamolbu biva premješten u augustinski samostan sv. Križa u Koimbru. Svoj život posvetio je molitvi, živio je vrlo pobožno i samozatajno. Najvjerojatnije je zaređen za svećenika 1219. godine. Potresen mučeničkom smrću marokanskih misionara iz reda sv. Franje, Antun 1220. godine stupa u red sv. Franje i odlazi u Maroko, ali ga teška bolest umjesto u domovinu vodi u Messinu na Siliciji.
Nakon višemjesečnog oporavka u Assisiju je oko Duhova 1221. godine susreo sv. Franju, što je bilo presudno za ostanak u Italiji.
Bio je briljantan propovjednik zbog čega mu je Sveti Franjo dao dopuštenje i punomoć da može propovijedati po cijeloj Italiji. Kao propovjednik i učitelj bogoslovije proputovao je posebno sjevernu Italiju i južnu Francusku. Propovijedi su mu bile praćene posebnim znakovima i čudesima. Godine 1227. izabran je za poglavara franjevaca u sjevernoj Italiji, ali se radi propovijedanja nastanio u Padovi. Nakon smrti sv. Franje 1226. godine, sv. Antun u svojoj 32. godini postaje provincijal proširene bolonjske provincije. Jedno vrijeme boravi u Rimu kao izaslanik svoga reda kod pape Grgura IX., nakon čega se vraća u Padovu.
Umro je 13. lipnja 1231. godine u Arcelli kod Padove s 36 godina. Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. već 1232. zbog mnogih čudesa koja su se zbila po njegovom zagovoru. Zvali su ga „Čekić za krivovjerce“ jer je u raspravama s krivovjercima bio nepobjediv, „Škrinja zavjetna“ zbog izvanrednog poznavanja Svetog pisma te „Svetac cijelog svijeta“ jer je rođen u Lisabonu, a djelovao u Sjevernoj Africi, Francuskoj i Italiji.
Njegova subraća 1263. godine posvetili su mu u Padovi crkvu i prenijeli njegove moći. U Bazilici Sv. Antuna Padovanskog brojni hodočasnici žele vidjeti i njegov jezik kojim je propovijedao i hvalio Boga. Umjetnici ga prikazuju s djetetom Isusom u naručju te s knjigom ili ljiljanom u ruci. Zaštitnik je propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakrament.
Uz relikvije sv. Antuna vezana je za Zagreb i Hrvatsku posebna zanimljivost upisana u povijest. Naime, povodom 800. obljetnice svečeva rođenja 1995. godine po prvi puta su bile iz Italije iznesene njegove moći i donesene u zagrebačku župu Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu.
U hrvatskom vjerničkom puku postoji osobito štovanje ovog velikog sveca kojem se hrvatski katolici redovito utječu za molitveni zagovor i zaštitu. Gotovo da nema crkve u Hrvata gdje ne postoji kip ovog izuzetnog čovjeka i sveca pred kojim mole vjernici, a brojna uslišanja molitava dolaze po zagovoru svetog Antuna. Hrvati oduvijek stoljećima hodočaste u Padovu na grob ovog velikana vjere i najbrže kanoniziranog čovjeka u povijesti Crkve (11 mjeseci), a osobito to čine od kada u Padovi leži pokopan i drugi velik sveti čovjek Crkve – Hrvat Leopold Mandić.
