Dana 13. ožujka 2013. kardinal Jorge Maria Bergoglio izabran je za 266. po redu papu. Uzeo je ime Franjo po poniznom i siromašnom sluzi Božjem iz Asizza, čiji primjer Sveti Otac želi nasljedovati u svojoj službi.
Papa Franjo je prvi papa isusovac i prvi papa koji dolazi iz Južne Amerike. Svojim evanđeoskom jednostavnošću koja upravo zbog toga odiše dubinom Isusovog nauka želi Crkvu osnažiti na temeljima poniznosti i služenja Bogu i ljudima.
„Ako želiš naći Boga, onda ga traži u poniznosti i siromaštvu. Traži ga tamo gdje je skriven: u najpotrebitijima, u bolesnima, u gladnima, u uznicima“ (papa Franjo, prosinac 2015).
Iako je prva i najveća zadaća svakoga katolika i kršćanina uzljubiti Boga „svim svojim srcem, dušom i tijelom“ kako je zapovjedio Gospodin dok je živio na Zemlji, postoji i ona druga njegova zapovijed koja je jednaka prvoj: „Ljubi bližnjeg svojeg kao samog sebe.“
Shvativši životom dubinu jednostavnosti te tajne, sluga Božji Jorge Bergoglio je kao papa Franjo odlučio upravo ovu temeljnu istinu vjere navijestiti svijetu i obnoviti evanđeoski nauk Isusa Krista.
Ta pomalo, barem u srcima ljudi, zaboravljena istina izlazi djelovanjem i riječima pape Franje u punom evanđeoskom smislu na vidjelo dana. A prvi primjer je on sam: samozatajni, siromašni i prostodušni sluga Božji papa Franjo.
Zagovornik poniznosti i jednostavnosti evanđelja
Tako je Katolička Crkva nakon velikog obnovitelja i marijanskog pape Ivana Pavla II., te velikog mistika i uma Benedikta XVI., Božjom providnošću dobila papu zagovornika poniznosti i jednostavnosti evanđelja.
Njegove misli o poniznosti iskreni bogotražitelji doživljavaju kao svjetlo u tami častohlepnog i posve materijaliziranog svijeta prepunog novokomopniranih lažnih duhovnosti koje samo napuhuju ionako zatrovanu ljudsku dušu čovjeka 21. stoljeća. Papino neprestano ponavljanje da samo poniznost vodi do spasenja samo je odjek Isusovih riječi, kao i svih svetaca Katoličke crkve od početka do danas. Mimo poniznosti nema spasa za ljudsku dušu! To je lijek protiv bolesti koja ubija od istočnog grijeha i same ljudske naravi kao takve, ali i od relativizirane i pomalo demonizirane današnjice Europe i zapadnog svijeta pod čijim se nogama izmiču čvrsti temelji koje je sagradila kršćanska civilizacija.
Zbog toga Crkva i svijet nisu mogli dobiti ljepši dar od samog pape Franje. Sva naklapanja o posljednjem papi po proročanstvu Malahije, sve pritužbe nas Hrvata o odgađanju kanonizacije našeg ljubljenog blaženika kardinala Stepinca i svi drugi prigovori padaju u vodu pred iskrenom namjerom pape Franje – (re)evangelizirati svijet i vratiti ga Kristu!
Godina milosrđa
Osobiti odjek među ljudima, kako kršćanima tako i drugima, je papino proglašenje Godine milosrđa. Ona prije svega označava povratak čovjeka Bogu kao Ocu, i to kao Ocu koji raširenih ruku čeka izgubljenog sina lutalicu koji se završio sa svinjama (Lk 15). No, to znači i povratak Ocu onog starijeg sina koji nikada nije odlutao, ali koji tako daleko bio od Očeva srca ne shvaćajući se što mu se dogodilo dok je bio kod Oca – kameno nemilosrdno srce. Vječna i paklena opasnost za sve kršćane svih vremena.
I prilika za sve, u Crkvi i izvan nje, da se po pozivu pape Franje vrate tom milosrdnom Ocu, našem Bogu, koji čeka „raširenih ruku“ i poručuje sinu „Sve je moje tvoje“.
Baš kako kaže papa Franjo: „Vratimo se u Očev zagrljaj“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
