14. kolovoza sveti Maksimilijan Kolbe – mučenik Auschwitza

Foto: snimka zaslona

Danas Katolička Crkva slavi blagdan svetog Maksimilijana Kolbea, poljskog franjevaca konventualca i utemeljitelja katoličke udruge Vojska Bezgrješne, koji je umro mučeničkom smrću na današnji dan 14. kolovoza 1941. u nacističkom logoru Auschwitz.

Rođen u Zdunskoj Woli, Poljska, 8. siječnja 1894., porijeklom iz izuzetno bogobojazne katoličke obitelji, Maksimilijan Kolbe je od malih nogu dobivao istinski kršćanski odgoj.

Sva tri brata Kolbe postali su katolički svećenici, a njegovi roditelji su nakon zaređenja djece također otišli u samostan.

Obitelj Kolbe bila je obitelj koja je svim srcem služila Bogu i ljudima.

Zbog toga nije čudno što vrlo nadareni, visoko inteligentni i izuzetno tehničkim znanostima usmjereni Maksimilijan na kraju ipak postao katolički svećenik.

Blažena djevica Marija i Kolbe – Vojska Bezgrešne

Posebnu ljubav, može se reći prožetu mističnim odnosom, Maksimilijan Kolbe imao je prema djevici Mariji, Isusovoj majci. Od početka svog svećeničkog djelovanja nastojao je proširiti zdravu pobožnost prema djevici Mariji, a za Kolbea je to značilo u duhu crkvenog učiteljstva – predati svoje srce Isusu po njegovoj majci Mariji.

U Rimu su za vrijeme Kolbeova boravka bile organizirane masonske protukatoličke manifesticije, a koje su zabrinule Kolbea.

Zbog masonske i ateističke javne ofenzive protiv kršćanstva i Krista, on je odlučio ne samo moliti već i javno djelovati. Osnovao je katoličku marijansku organizaciju Vojska Bezgrešne, s ciljem promicanja katoličke vjere i života, te posebno širenja štovanja Blažene Djevice Marije. Imao je u planu koristiti medije, tiskati novine, osnovati radio postaje, formirati katolička kazališta i dr.

Misionarski rad

Vratio se u Poljsku 1919. Nalazio je na nerazumijevanje redovnika i svećenika, koji su ga smatrali zanesenjakom. No, nije se predavao.

Počeo je graditi samostan Niepokalanow – Grad Bezgrešne u blizini Varšave 1927. Za deset godina u njemu je bilo 800 redovnika!

Ljubav i pobožnost prema Mariji Kolbe je planirao proširiti na čitav svijet. Osnovao je podružnicu Vojske Bezgrešne u Japanu, u gradu Nagasakiju – katoličkom središtu Japana. U Japanu se katolička vjera održala pred velikim progonima, zabranama i ubijanjima stoljećima, može se reći „u katakombama“.

Došao je tamo s četvoricom redovnika bez novaca, bez znanja japanskog jezika, ali je uspio otvoriti tiskaru i objavljivao je katolički list. Imao je posjed sa samostanom izvan grada iza brda (za mjesto gradnje je dobio osobno nadahnuće), tako da ga atomska bomba koja je pala na Nagasaki 1945. nije uništila. Maksimilijan je planirao proširiti svoje djelovanje u Indiji, Polineziji, Bejrutu, izdavati novinena turskom, perzijskom, arapskom i židovskom jeziku.

No dogodio se Drugi svjetski rat i povratak u domovinu.

Smrt u Auschwitzu

Nakon nacističke i komunističke dogovorene okupacije i podjele Poljske uhićen je i 28. svibnja 1941. odveden u Auschwitz, gdje je podvrgnut strašnim poniženjima i mučenjima.

Jednom je Poljaku, logorašu u bloku u kojem se nalazio i otac Maksimilijan, uspjelo pobjeći. Za osvetu Nijemci su osudili deset drugih logoraša na strašnu smrt u „bunkeru gladi“. Jedan je od njih bio poljski narednik Franciszek Gajowniczek, otac obitelji.

Taj nesretnik je zavapio: “Jadna moja ženo, jadna moja djeco!” Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao otac Kolbe i ponudio svoj život u zamjenu za nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: “Tko si ti?” Odgovor je glasio: “Katolički svećenik!” Zamjena je prihvaćena i otac Maksimilijan, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u „bunker gladi“, gdje je nakon tri tjedna gladovanja usmrćen injekcijom kiseline na današnji dan, 14. kolovoza 1941.

Pjesma i molitva iz „bunkera gladi“ – sobe smrti

„Bunker gladi“ bio je jedno od najstrašnijih mjesta u Auschwitzu odakle su se čuli strašni jauci i zapomaganja umirućih. Smrt izgladnjivanjem je bila svakodnevnica tog logora smrti. Nacistički ubojice i mučitelji naslađivali su se jaucima umirućih i toj strašnoj smrti.

Kada je Kolbe sa svojim drugovima stigao u tu „sobu smrti“, iz nje se redovito čula molitva i pjesma. Nije dopuštao beznađe i malodušje, već je osuđenike na polaganu i strašnu smrt hrabrio vjerom u vječni život i nasljedovanje Krista i u smrti. Tješio je ostalu devetoricu time što će uskoro biti na Nebu s Blaženom Djevicom Marijom. On ih je, dakako, mogao i na miru ispovjediti što je svima davalo mir i sigurnost.

Nakon dva tjedna Maksimilijan je ostao jedini preživjeli u ćeliji. Sam je pjevao i molio se Bogu. Nijemci su željeli isprazniti tu prostoriju, pa su odlučili ubiti ga injekcijom. Ubrizgali su mu fenol (karbolnu kiselinu), uobičajeno nacističko sredstvo za eutanaziju.

Umro je kao mučenik, hrabro ispruživši ruku prema injekciji. Franciszek Gajowniczek, za koga je dao život, preživio je logor i poživio još čak 53 godine.

Blaženim ga je 1971. proglasio papa Pavao VI, a svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr