Bog vas blagoslovio…
Ljubite se do groba,
Samo ljubav uzvisuje čovjeka do zvijezda.
Ali ljubite i cijeli svijet,
A prije svega taj divni kraj koji vas je rodio.
Siromašan je, mnogo mu ljubavi treba.
Na ovoj grudi trajte pošteno dane svoje,
Za nju radite, nju mi branite;
Ne mami vas tašta čast,
Ne zaslijepi vas sjajno tuđinstvo.
Ostajte što jeste,
I ne dajte da vam djeca budu drugo
Nego što ste vi!
August Šenoa (iz Diogenesa)
Počnimo s onim prvim od čega se uvijek kreće, najprvijim od prvoga – rođenjem. Naime, August Šenoa (r. 14. studenoga 1838. u Zagrebu) koji je uzdizao tradicionalne hrvatske vrijednosti i ispjevao tolike hvalospjeve “junačkoj” hrvatskoj povijesti, s Hrvatskom je (podrijetlom) imao otprilike toliko veze koliko su slon i komarac ravnopravni u nekakvom hrvačkom okršaju. Naime, Šenoa je po ocu bio Čeh njemačkog podrijetla, a po majci Slovak. Kakvog li paradoksa!? I upravo nam je on “prodao hrvatstvo” u tzv. “budničarskom” razdoblju ilirizma, u kojem je carevala još jedna ideja, koju su Hrvati koji ne poznaju vlastitu povijest skloni pripisati Srbima ili svima ostalima – panslavizam. Često se zaboravlja da je Narodni preporod (iliti Ilirski preporod) za cilj imao ujediniti sve južne Slavene, kasnije je podjela na Hrvatski narodni preporod uvedena da bi se naglasilo kako je postojalo nešto samostalno u Hrvatima, kao dio puno većeg Ilirskog preporoda, ali mogli bismo reći da je to pojednostavljivanje stvari i onodobnih prilika – jedini cilj bio je izboriti autonomiju od Habsburške Monarhije koja je gušila svaki iskaz domoljublja.
Posve nam je jasno da se Šenoa svjesno i posve slobodno odlučio biti Hrvat. A to je čin kojemu treba skinuti kapu, jer danas u doba rusvaja oko prava manjina, takav je stav prava rijetkost. Zaista, ima nešto zdravorazumsko i poštovanja vrijedno u čovjeku koji kaže: “Možda moji roditelji i predci pripadaju drugoj zemlji, drugom podneblju, i to je njihovo pravo. Ali ja sam rođen ovdje. I poznajem upravo ovaj kraj kao svoj dom. Prema tome, izjašnjavam se kao sin te zemlje na kojoj ničem, i nikako drukčije.”
Hajdemo sad sagledati i književno-umjetnički aspekt, tj. stil, fabulu i sam jezik Šenoinih djela. Šenoin se jezik ni po čemu ne razlikuje od svih njegovih suvremenika, zapravo, pomalo licemjerno bismo Šenoi zamjerili njegov način izražavanja, a zaboravljamo da su se primjerice sličnije izražavali i neki književnici svjetskog kalibra koji su djelovali u to vrijeme, poput npr. Dostojevskog ili Flauberta, i to ne zato što bi bili zamorni i patili od nečega, već jednostavno što je takav način govora prevladavao u ono vrijeme. Pa ipak, često to nećemo uzeti u obzir.
Što se same fabule i isforsiranog romantizma tiče – i tu moramo biti pravedni, pa priznati da je Šenoa fabulu znao voditi kao malo koji književnik, čak i u današnje vrijeme. Naime, otkriva se Šenoa kao vrstan autor, koji gotovo filmski montira i reže svoje prizore u jednu fabulu, pri čemu radnja svejednako glatko teče naprijed, ne zapinjući, kako je to slučaj kod nekih drugih autora. Ni o kakvoj se neorganiziranosti tu ne može govoriti, sve je u službi cjeline koja se razmotava poput filmske vrpce i posve skladno teče prema svojem (uvijek zaokruženom) kraju.
Već je i to umijeće koje posjeduju samo veliki pisci, kojima je upravo književnost istinski poziv.
Prosječan Hrvat zadržava svoj ponos poput ranjene životinje, smatrajući da mora biti katolik, samim time što je Hrvat, inače nije pravi domoljub, i upravo tu nastaje pogreška, nastaje problem. Naime, Hrvat se treba biti zato što je čovjek katolik (kršćanin, čovjek uopće op.). Domovinu se treba ljubiti, jer si vjernik, pa znaš da si s razlogom postavljen na tlo na kojem se upravo nalaziš. Šenoa je toga svjestan. Dapače, svjesniji od većine pisaca koji su se bavili temama iz hrvatske povijesti. Kod njega ljubav prema domovini potječe iz vrlina, a ne obratno; nije mu ljubav prema domovini preduvjet za sve ostale vrline. Upravo zato Šenoa progovara kršćanski, katolički, snažno, upravo preobražavajuće i nameće se kao predivan i čist lijek za neke zablude kojima mnogi robuju. Nije li barem zbog toga zaslužio mnogo više nego što smo mu danas spremni iskazati, gurajući ga pomalo u zapećak? Ostavljam vama da to prosudite. Pogledajte po starim policama, možda vas zatekne koji stari primjerak “Zlatarevog zlata” ili “Branke” na kojeg ste posve zaboravili. Uzmite i čitajte. U njegovu obranu, reći ću još samo: “Zaslužio je.”
Matej Vidaković
Tekst se nastavlja ispod oglasa
