Vinko Bek prvi je u Hrvatskoj organizirao osposobljavanje slijepih. Razvio je sustavnu kampanju zagovaranja rehabilitacije slijepih te njihovo uključivanje u društvo koje nije pokazivalo razumijevanje za probleme slijepih.
Objavljivao je knjige i članke, držao predavanja, pokazivao rad sa slijepima, prilagodio Brailleovo pismo hrvatskome jeziku, napisao početnicu i na kraju uspio osnovati Zavod za slijepu djecu.
Osnovni biografski podaci
Vinko Bek rođen je 19. studenoga 1862. u Podgajcima Podravskim. Školovao se u u Cerniku, Osijeku, Pečuhu. Učiteljsku je školu završio u Zagrebu, nakon čega se zaposlio u pučkoj školi u Bukevju u kojoj je radio 11 godina. Osnivač humanitarno-karitativnog Društva sv. Vida za podupiranje slijepaca (1893.). Upravitelj i učitelj Zavoda za odgoj slijepe djece u Zagrebu. Ravnatelj Doma slijepih radnika. Pokretač časopisa za slijepe.
Počeci Bekova djelovanja
Vinko Bek se još za vrijeme studiranja na Kraljevskoj muškoj učiteljskoj školi počinje baviti mišlju o odgoju i obrazovanju slijepih. Na to je utjecao i njegov profesor Stjepan Basariček koji u svom djelu Teorija pedagogije ili ob uzgoju, 1876., daje prvi tiskani prikaz o problematici odgoja i obrazovanja slijepe djece naglašavajući sposobnost slijepe djece za obrazovanje te ulogu opipa i sluha. Bek se o obrazovanju slijepih osoba educira u bečkom Carskom zavodu. Godine 1888. objavljuje stručno propagandnu knjižicu Uzgoj slijepaca (prijevod knjige F. Entlichera). Iduće godine objavljuje knjižicu Bečki zavodi za slijepe i naše potrebe – s opisom bečkih zavoda za obrazovanje slijepih te iznosi probleme skrbi za slijepe u Hrvatskoj uz naglašavanje potrebe osnivanja zavoda u Hrvatskoj.
Hinko Svoboda
Dana 14. listopada 1888. Bek otvara privatan zavod za slijepce s dopuštenjem Kraljevske zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu. To je zapravo dopuštenje da se u pučkoj školi u kojoj je Bek radio obučavaju slijepi. Njegov prvi slijepi učenik bio je Hinko Svoboda, Čeh iz Samobora, koji je pod Bekovim vodstvom u četiri mjeseca savladao program prvoga razreda. Zbog dobrih rezultata Bek u Lampeovu zavodu za gluhonijeme organizira javni ispit za Svobodu, koji se zatim preselio u Češku gdje je pohađao Prvi praški zavod za nevideće (u Pragu ga 1807. osnovao Alois Klár). O njegovu javnom ispitu 31. srpnja 1889. pišu Narodne novine: „To je prvi pokus ove vrsti kod nas. Malić koji tek pola godine polazi nauke, čitao je vrlo okretno iz svoje početnice, prebirući prstima po uzdignutim slovima. Zatim je imao slagati pojedina slova u alfabetu sastavljen u kutiji, koja ima razne pregradke, što je učinio, a da nije ni jedan put pogriješio. Na englezkom računalu slagao je brojke, kao mu je tko kazivao, a iz bočica vadio pojedine predmete velikom sigurnošću, kazujući odmah i ime predmeta. Nanizivao je razne predmete iglom na konac, slažući ih po bojama. Osobito mnogo vještine i okretnosti pokazao je u ustmenom izrazu misli.”
Časopisi
Bek je bio pokretač i urednik prvog časopisa koji se bavio slijepima, 1890. Bio je to „Slijepčev prijatelj – list za roditelje, učitelje, sve prijatelje slijepaca“. Većinu je tekstova napisao Bek. Tekstovima je osvješćivao potrebu edukacije slijepih osoba i njihovo uključivanje u društvo, objavljivao je i prijevode iz strane literature, objavljivao je tekstove s prijedlozima za roditelje kao raditi sa slijepom djecom, dajući primjere igara i pjesmica, objavljivao je liječnička mišljenja i pogled na sljepoću iz stručnih pera, objašnjavao je različite načine pisanja slijepih, objavljivao je članke o znamenitim slijepim osobama, statističkim podaci o slijepima. Godine 1892. časopis mijenja ime u Prijatelj slijepih i gluhonijemih – list za promicanje uzgoja, obuke, obskrbe i inih probitaka slijepih i gluhonijemih. Izlazi do 1899.
„Expo“ na Bekov način
Da bi senzibilizirao javnost, Bek priređuje i sudjeluje na izložbama s tiflološkom tematikom. Godine 1891. sudjeluje na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi u Zagrebu sa Sljepačkim odjelom. Bila je to najznačajnija privredna i kulturno-znanstvena manifestacija u to doba u Hrvatskoj. Za potrebe izložbe tiska Izložbeni katalog za sljepački odjel. Taj je katalog jedan u nizu Bekovih alata kojima je educirao i senzibilizirao javnost za slijepe osobe. U katalogu je objavio informacije o slijepima i njihovim sposobnostima i mogućnostima, te opise predmeta i pomagala koji su korišteni u nastavi za slijepe, razne igre za slijepe (šah, domino, kuglana) te je izlagao zanatske radove učenika stranih zavoda te ženski ručni rad. Angažirao je i pitomca Izraelitskog zavoda za slijepe iz Beča koji je demonstrirao izradu četke. Bek je sudjelovao i na međunarodnim izložbama (Linz, Pešta, Pariz).
Početnica za slijepce
Prvi u Hrvata Bek je napisao početnicu s Brailleovim slovima za slijepe: Početnica (Braille) za slijepce (1889). Brailleovo pismo u to vrijeme nije još svugdje bilo prihvaćeno kao pismo za slijepe. Bek je poznavao osnovna načela kojima se Braille služio pri sastavljanju abecede te ih je primijenio u našem jeziku. Bila je važan korak u uspostavljanju školovanja slijepe djece. Prvu je početnicu tiskao u Bukevju 1889. Ima deset listova, od kojih je sedam tiskano dvostrano. Služila je za početno učenje Brailleova pisma i nije još u potpunosti bila prilagođena hrvatskom jeziku. Njome su se koristili desetak godina, kada ju je 1898. zamijenila druga Bekova početnica, nastala 1898. godine. Izradio je Brailleovu abecedu na slovenskom i bugarskom jeziku.
Kako je Početnica izrađena?
„G. August Krage posudio nam svoj aparat za izbijanje tačaka i dao nam uputu. Kupiti ga nijesmo mogli, jer je dosta skup. Urednik (Vinko Bek) je sam izbijao na dvogubom kositrenom limu dotična slova. Prikladan lim nijesmo ni u Zagrebu dobiti mogli, pa smo dobrotom g. Budia, trgovca u Zagrebu, došli i do njega. I s papirom smo imali neprilike. U cijelom Zagrebu nijesmo mogli dobiti valjana papira, pa ne preostade drugo, no naručiti ga od poznate nam tvrtke iz Berlina. Papir smo razrezali, list namočili u vodu, stavili u kositrenu ploču, pa u tisak. Obje su strane kositrene ploče jednako izbite, da izbočene tačke jedne ploče dodju u šupljinu tačke druge ploče, tako da izrinu papir t. j., da se na papiru naprave naprave dotična slova. Za tisak smo uzeli obični drveni tijesak, koji se gdjegdje u kućanstvu rabi, jer bi željezni preskup bio, kako ga imadu trgovci za kopiranje… Tako je tiskan i prilog prvog sveska, a papir je bio iz riječke tvornice, arak po 4 nvč. Sve su te radnje obavljene u Bukevju.“ (Bek, Vinko, Kako je početnica izradjena, Slijepčev prijatelj, Zagreb, 1890., tečaj I., svezak 3., str. 74.)
Počeci sustavnog obrazovanja slijepih
Dana 1. rujna 1895. odlukom Kraljevske zemaljske vlade otvara se Zemaljski zavod za uzgoj slijepe djece – prvi oblik institucionaliziranog obrazovanja slijepih i prvi zavod te vrste u jugoistočnoj Europi. Otvoren je u Ilici 83, u prizemlju bivše bolnice Sestara milosrdnica u zgradi u koji je bio i Zemaljski zavod za odgoj gluhonijeme djece te Školom za primalje s rodilištem. Prvi učitelj i ravnatelj Zemaljskoga zavoda za uzgoj slijepe djece bio je Vinko Bek. U Zavod se upisuju slijepa i slabovidna djeca od 8. do 12. godina koja su fizički i psihički zdrava. Predmeti su: čitanje, pisanje, nastavni jezik, zorna obuka, računstvo, geometrijsko oblikovanje, zemljopis, povijest, prirodoznanstvo, čitanje pitomcima, pjevanje, gimnastika, Frobelove radnje, modeliranje, nauk vjere. Zavod se financirao zemaljskim sredstvima.
„Svrha je zavoda za odgoj slijepe djece, da poda slijepoj djeci opću obrazovanost i da slijepa djeca izuče u njemu zanat, koji će ih prehranjivati u kasnijem životu.“
Dječaci su se obučavali za kefarstvo i pletenje stolaca od trstike, a djevojčice su učile ženski ručni rad. Prve je školske godine upisano 13 djece. Zavod je imao i svoju knjižnicu koja se vremenom popunjavala. U počecima su dobrovoljci besplatno prepisivali djela iz različitih područja na pupčastom pismu. Završetkom školovanja učenici su se upisivali u Dom slijepih radnika (1898.) na Mlinarskoj cesti, a djevojčice u Dom slijepih djevojaka (1910.) u Visokoj ulici. Velik je dio nastavne djelatnosti Doma bila praktična zanatska obuka u radionici: četkarstvo, košarstvno, pletenje trstenih stolaca, slamnatih otirača…. Završetkom obrazovanja polaznici bi dobili obrtnu knjižicu, a Zavod je imao i prodavaonicu koja je omogućavala slijepima prodaju njihovih proizvoda.
Godine 1955. Zavod dobiva ime po svom osnivaču Vinku Beku te se zove Zavod za odgoj slijepe djece „Vinko Bek“. A 1977. Zavod mijenja ime u Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ kako se i danas zove.
Je li Lyndon Johnson znao za Bekova postignuća?
Dan bijeloga štapa obilježava se svakoga 15. listopada od 1964. Odredbu je donio Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. U Republici Hrvatskoj taj se dan obilježava od 15. listopada 1996. kada je taj dan prerastao u Međunarodni dan slijepih kada se različitim događanjima podsjeća na slijepe i slabovidne osobe u našem društvu na tragu onoga što je činio Vinko Bek koji je marljivošću i upornošću proturječio predrasudama o slijepim osobama.
Vinko Bek umro je 15. listopada 1935. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Epitaf „Taj učitelj što Vinko Bek se zvao / u tamu slijepih unese vedrinu / on pismenost i znanje im je dao / podario im ljudskosti toplinu / za tu dobrotu slijepi hvalu zbore / dok životnom im snagom bića gore“ napisao je slijepi pjesnik, esejist i nagrađivani prevoditelj Sead Muhamedagić. Njegovo ime nosi zagrebačka ulica te je prigodom 100. obljetnice Zavoda za odgoj i obrazovanje slijepe djece izdana prigodna omotnica prvoga dana i poštanska marka. Njegove su knjige, te privatna zbirka pomagala kojima se koristio u obrazovanju i promoviranju početak osnivanja muzeja iz kojega će 1953. nastati Tiflološkog muzej.
Budući da je stručna literatura, osobito o privatnom životu, o Vinku Beku oskudna, pomalo oduševljava činjenica da je dan njegove smrti 39 godina nakon njegove smrti proglašen Danom bijeloga štapa i to na drugom kraju svijeta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
