Katalonci su na otvaranje velebne novoizgrađene Olimpijske dvorane za OI u Barceloni 1992. pozvali i ugostili baš – Hrvate. Bilo je to vrijeme kada su svi zazirali, osim rijetkih iznimaka, od mlade i ratom razorene hrvatske države. Vijest da košarkaške reprezentacije Katalonije i Hrvatske otvaraju dvoranu, za vjerojatno jedne od najvećih Olimpijskih igara u povijesti, obišla je strelovito svijet koji je iščekivao otvaranje Olimpijskih igara.
Za vrijeme utakmice u Barceloni, domaćinu OI 1992. godine, katalonski su navijači istaknuli transparent košarkašima Hrvatske na kojem je pisalo Croacia avui, demá Catalunya što znači Hrvatska danas, Katalonija sutra.
A na današnji dan 1940. smaknut je Luis Companys, jedini predsjednik Katalonije u njezinoj povijesti i to na demonstrativan način na brdu Montjuic usred Barcelone. Danas Katalonci, kao i Hrvati nekada, vode borbu za svoju nezavisnost i traže podršku slobodoljubivog svijeta.
Za početak vratimo se više od dva desetljeća unatrag: godina je 1992, mjesec svibanj. U Barceloni užurbano se privode kraju pripreme za ljetne olimpijske igre. Obnavlja se cijeli grad, a grade se i novi objekti, među kojima je i Olimpijska dvorana, u kojoj će se igrati košarkaški turnir. Dana 24. svibnja svečano je otvaranje nove dvorane, a središnji je događaj revijalna utakmica između izabranih vrsta Katalonije i Hrvatske. Naši košarkaši, u svom najboljem sastavu svih vremena, hrvatskoj vrsti iz snova predvođenoj Draženom Petrovićem, bili su na toj utakmici mnogo bolji od domaćina i time nagovijestili uspješan nastup na olimpijskom turniru. No zaboravimo sportsku stranu toga događaja jer zanima nas nešto drugo. Za vrijeme utakmice domaći su navijači istaknuli transparent na kojem je pisalo Croacia avui, demá Catalunya iliti po naški Hrvatska danas, Katalonija sutra, piše matica.hr.
Navijačka poruka bila je jasna: pozdrav Hrvatskoj koja je baš tih dana postala novom članicom Ujedinjenih naroda i time zaokružila proces formalnoga međunarodnog priznanja, ali i poruka cijelom svijetu da i njihova domovina Katalonija ima slične ambicije. U Hrvatskoj smo bili razdragani tom porukom barcelonske publike, bilo je to vrijeme kada naša zemlja doduše jest bila formalno priznata, ali nije bila ni približno dokraja prihvaćena u međunarodnoj zajednici, a još smo se k tome i grčevito borili za cjelovitost.
U proteklih dvadesetak i nešto godina Hrvatska je postigla što je 1992. mogla tek priželjkivati, ostvarila cjelovitost, učvrstila mjesto u UN, postala članicom EU. Katalonija, s druge strane, i dalje je tamo gdje je bila 1992: jedna je od sastavnica Kraljevine Španjolske, službeno zvana autonomnom zajednicom, s vlastitim parlamentom i vladom, koja se naziva Generalitat, ali bez međunarodnoga subjektiviteta.
Povijest potiranja Katalonije – s kakvim argumentima nastupa danas?
U katalonskom sjećanju uporišno je razdoblje ranoga srednjeg vijeka: u 9. stoljeću barcelonski su grofovi stekli samostalnost, a 1137. Katalonija se sjedinila sa susjednom Aragonijom u sredozemnu državu koja je obuhvatila dobar dio današnje Španjolske, kao i inzularne dijelove današnje Italije. Održavala je snažne pomorske-trgovačke veze s Dubrovnikom. Katalonija je pak zadržala stanovitu samostalnost, a to se nije promijenilo ni nakon ujedinjenja Aragonije i Kastilje 1479. u španjolsku državu. U sjedinjenoj Španjolskoj Katalonci su bili u stalnoj oporbi prema vladajućim Kastiljancima – osobito je znamenit katalonski ustanak 1640–1659. – i tek je početkom 18. stoljeća Katalonija izgubila poseban status. Nakon što je doživjela snažan industrijski razvitak u 19. stoljeću i postala središtem socijalističkih i anarhističkih pokreta na Iberijskom poluotoku, težnje za neovisnošću oživjele su u prvim desetljećima dvadesetoga. Djelomičnu autonomiju stekla je ponovno 1932. nakon proglašenja španjolske republike, 1934. proglašena je i Republika Katalonija, koju je madridska vlada ubrzo srušila i ukinula katalonska autonomna prava. Autonomija je ponovno uspostavljena 1936. pa je Katalonija u Španjolskom građanskom ratu bila snažno republikansko uporište protiv Franca. Upravo na katalonskom tlu odigrale su se 1939. posljednje velike bitke. Više o tom razdoblju naš čitatelj obično doznaje iz Orwellovih autobiografskih zapisa nazvanih Kataloniji u čast.
Zavladavši naposljetku Španjolskom, Franco se grubo obračunao ne samo s lijevim idejama i pokretima nego i s katalonskim težnjama. Luis Companys, katalonski politički prvak i predsjednik Generalitata, demonstrativno je 1940. smaknut na brdu Montjuic usred Barcelone. Zavedena je represija, katalonski je jezik zabranjen u javnoj uporabi kao i katalonske političke institucije i stranke. Govoriti katalonski značilo je ne samo iskazati političko stajalište nego i riskirati zatvorsku kaznu. No Katalonci, za razliku od Baska koji su se utekli i oružanome otporu protiv Španjolaca, nisu nikad iznjedrili gerilsku organizaciju nalik na ETA‑u, pa se katalonska samobitnost održavala u okvirima tihog, neoružanog, ali ne i manje ustrajna otpora.
Iako zabranjen u javnoj uporabi, katalonski se jezik održao u svakodnevnoj, uličnoj uporabi, a koristio se i najmanji komadić slobodnoga prostora za održavanje i njegovanje katalonske kulture. Katalonija je i gospodarski ojačala jer je upravo taj dio zemlje bio perjanica industrijskoga i turističkoga uzleta, onoga što se u 1960-im godinama nazivalo „španjolskim gospodarskim čudom“. Popustila je donekle i represija pa su Katalonci potkraj Francove vladavine počeli obnavljati dotad zabranjene kulturne ustanove.
Uglavnom, kada je Franco umro u Španjolskoj je nastupio teren za rekatalonizaciju zemlje: gospodarska osnova, kulturna samobitnost zasnovana na jeziku dovoljno različitu od dotad nametana i jedinoga službenog kastiljanskog jezika, autonomističko povijesno pamćenje s osloncem na tradicionalne političke ustanove. U novom, demokratskom političkom ambijentu, Katalonija je sigurnim koracima nastavila koračati independističkim putem. Na svoj način pridonijela je tomu i organizacija olimpijskih igara, zahvaljujući kojima se Barcelona prometnula u jednu od istinskih europskih metropola, u svijetu poznatiju i prepoznatljiviju, a gospodarski možda i moćniju od Madrida.
Zašto Hrvati ne pokazuju više interesa za narode slične prošlosti?
Ipak, većeg razumijevanja za katalonske težnje dosad nisu pokazali ni službeni predstavnici Hrvatske, bez obzira na iskazanu podršku Katalonaca Hrvatima ratnih godina. Pitanje katalonske neovisnosti očigledno će imati složeniji rasplet i prije ili kasnije bit će nužno zauzeti određenije stajalište prema njemu. S obzirom na našu prošlost, iskustvo života u složenim državama i dugogodišnju borbu za neovisnost, trebali bismo pokazati više razumijevanja za slične situacije u svijetu, a posebice u Europi. Razumljivo je donekle zašto naša diplomacija ne istrčava s decidiranim stajalištima, no više razumijevanja za problem mogla bi pokazati naša javnost, u kojoj zasad nismo vidjeli da se katalonsko pitanje razumije i doživljava barem jednako kao nedavno škotsko pitanje, jer, ne zaboravimo, ono što je bila jučer Hrvatska – nova europska država – danas je (možda) Katalonija.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje
