Prvak HSS-a Vladko Maček bio je pred početak Drugog svjetskog rata potpredsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije i utemeljitelj Banovine Hrvatske koja je osim današnjeg teritorija Hrvatske obuhvaćala i velike dijelove Bosne i Hercegovine. Nakon sramne kapitulacije Jugoslavije i raspada jugoslavenske vojske, odbio je s ostatkom vlade otići u emigraciju te se vratio u Zagreb.
Nijemci su mu ponudili da dođe na čelo nezavisne hrvatske države koja bi bila pod njihovom zaštitom, no Maček je to odbio, jer je bio prozapadno orijentiran te nije vjerovao u Njemačku pobjedu u ratu.
Vlast u Hrvatskoj tada preuzima Ante Pavelić sa svojim ustašama. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, istog dana 10. travnja 1941. Maček je na radiju pozvao hrvatski narod da podrži novu vlast i tu prestaje njegovo javno djelovanje. Nakon toga odbija suradnju i s ustašama i s partizanima, odlučujući se na politiku čekanja savezničke pobjede, povukavši se na svoj posjed u Kupincu južno od Zagreba.
Ustaše ga u početku nisu dirale jer su imali krhku vlast, a Maček je imao status vođe hrvatskog naroda i nasljednika Stjepana Radića. Ipak, nakon saznanja o odlasku dijela vodstva HSS-a u partizane, te bojazni da bi Nijemci Mačeka mogli iskoristiti za stvaranje alternativne vlasti, ustaše ga uhićuju 15. listopada 1941. godine i sprovode u logor Jasenovac.
U koncentracijskom logoru Maček je proveo pet mjeseci, do ožujka 1942., a zatim je bio interniran na svom imanju u Kupincu. Kad su oko Kupinca počele jačati partizanske jedinice, Maček je poslan u Zagreb, gdje je neko vrijeme bio interniran u stanu ustaškog zapovjednika Vjekoslava Maksa Luburića u Bulićevoj ulici. Zatim je vraćen u Kupinac pa ponovo u izolaciju u Zagreb.
U Zagrebu je dočekao kraj rata, a u lipnju 1945. godine bježi pred dolazećim partizanskim snagama koje su sijale smrt, te kao žestoki antikomunist odlazi u emigraciju gdje i umire.
