Masovna silovanja Hrvatica bila su redovita pojava kod srpskih vojnika korištena kao sredstvo etničkog čišćenja i genocida. Seksualno nasilje odvijalo se i pred očima članova obitelji, pa je tako jedna mještanka Sotina silovana u prisustvu svekrve i dvogodišnjeg djeteta.
Što je još gore, o njihovim se patnjama ni u Hrvatskoj ne govori, a pojedine žene-političarke i žene-članice nevladinih udruga čak su ismijavale ili ignorirale žrtve silovanja. Broj silovanih žena nije poznat, jer žrtve silovanja u sustavu uopće ne postoje, iako je najmlađa žrtva silovanja imala samo šest godina, a najstarija baka žrtva silovanja čak 80 godina.
Između 14. i 20. listopada 1991. srpski nacifašisti su nakon okupacije Sotina veći broj mještana Sotina ubili samo zato jer su Hrvati. Drugi su odvedeni u susjedno selo nastanjeno Srbima, u logor u Negoslavcima, gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima, ispitivanjima i ubijanjima.
Velikosrpska ideologija tvrdila je da je “Srbija tamo gdje je i jedan srpski grob”. Ta morbidna ideja o grobovima bila je uzrok da se grobnice napune nevinim ljudima koji su ubijeni samo zato jer nisu Srbi.
Na području Sotina pronađena je jedna masovna grobnica u vučedolskim vinogradima koja je ekshumirana 1998. i u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 12 osoba stradalih u listopadu 1991. Identificirano ih je 8 i predano obiteljima. Pronađeno je i 14 pojedinačnih grobnica na mjesnom groblju.
Najmlađa žrtva imala je 25, a najstarija 72 godine. Među ubijenima su bila dva bračna para te otac i kći.
Silovanja su bila česta i u logorima u Srbiji, na mjestima gdje srbijanske vlasti ne dozvoljavaju ni dan danas ne dozvoljavaju postavljanje ploča u spomen na žrtve monstruoznog nasilja: U Mitrovici su me silovali svaku noć
Nažalost to nije sve: srpska vojska silovala je i muškarce, zarobljene hrvatske vojnike. Tako postoje iskazi silovanih muškaraca, poput onoga koji je ispripovjedio kako ga je više njih silovalo, govoreći mu da je “ustaška kurva”: ‘Pucali su mi u koljeno, nožem su mi prerezali članak na ruci. Od udaraca puknuo mi je bubnjić. Tukli su me kundacima, šakama, izbili su mi zube. Branili su mi da obavljam nuždu, danonoćno me ispitivali o hrvatskim postrojbama pod prijetnjom da će pronaći moju obitelj i sve ih pobiti. Zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Okupljali su nas da gledamo kako muče druge logoraše, ubijali su i govorili da nam je to za primjer”, svjedoči muškarac koji je u zarobljeništvu na Manjači preveo osam mjeseci i 20 dana.
