Dominikanska obitelj danas slavi blagdan sv. Alberta Velikog, redovnika, biskupa i crkvenog naučitelja. Kao student od 23 godine oblači odijelo Dominikanskog reda koji je bio tek pred 13 godina potvrđen. Proglašen je: velikim, sveopćim naučiteljem, pokroviteljem prirodnih znanosti i svecem.
Netko je izračunao da obična olovka, dužine 18 cm, može povući crtu dugu 55 km, ili napisati 45 tisuća riječi. Pri tome ćeš je izoštriti 17 puta.
A što bi sve mogla ta olovka? Nekome slika oltarnu sliku, nekome neodjevenu bludnicu za zabavne listove. Albert je perom napisao 38 debelih svezaka. Sve o Bogu i o znanosti.
Redovnik
Otac ga je poslao u Padovu na studij, ali mu se tamo otvorio novi put. Propovijedao je u to vrijeme glasoviti dominikanac fr Jordan Saksonac. Nazivali su ga “sirenom studenata”. Zašto? Mnogi su mladići izbjegavali njegove govore, a i susret s njime, iz straha da ih ne oduševi za redovnički ili svećenički stalež. To se dogodilo mladom Albertu.
Tako imućna, plemićka obitelj nije ni sanjala da bi im sin dospio u samostan. Ali Albert je obukao redovničko odijelo sv. Dominika 1229. U svemu je bio uzoran. Izabran je za starješinu dominikanske provincije u Njemačkoj koja je tada imala 40 samostana. Pet ili šest godina poslije toga imenovan je biskupom u Regensburgu, ali se ubrzo te službe odrekao.
Znanstvenik
Danijel Rops ga naziva “gorostasom znanosti”, pa ističe da su u ono doba sve rasprave završavale: “Tako reče profesor Albert.” Njegovu učenost je naglasila i Enciklopedija leksikografskog zavoda (Zagreb 1966., str. 62): “Bavio se logikom, matematikom, astronomijom, fizikom, geologijom, botanikom, zoologijom…
Imao je u ono doba neobično veliko znanje i dar zapažanja, naročito u zoologiji i botanici.” Predavao je u Kölnu, Hildesheimu, Regensburgu, Strasburgu i Parizu. U Parizu je, veli predaja, bila tolika navala studenata na njegova predavanja te je morao pod vedrim nebom predavati. I taj se trg po njemu prozvao Mauber (Magnus Albertus).
Svetac
Životom i djelima dokazuje da se vjera ne protivi pravoj znanosti, jer: “Vjera nije plod obiteljske tradicije, nije igra folklora, društvenog preodgajanja, praznovjerja ni licemjerja” (P. Thivollier). Isti je tvorac prirodnih zakona, iz kojih gradimo znanost, kao i moralnih zakona u Evanđelju. I bilo bi zaista smiješno da se Božji zakoni u prirodi protive Božjim zakonima u Evanđelju. U poniznih se učenjaka to ne protivi, jer “zrelo klasje prigiba glavu, a zeleni se klas drži uspravno” (nar. poslovica).
Dobrota i svetost neće nikada tjerati u protuslovlje vjeru i znanost. Napuhani intelektualac sliči dječjem plastičnom balonu. Lako se diže u vis, lako se pušta svakoj struji koja mu donosi koristi. Ali lako će proći ako doživi sudbinu buhe u lavljem uhu. Skočila buha lavu u uho, pa se do mile volje rugala: “Čuj, kralju svih životinja, što mi možeš?”
I kad se nazanovijetala, iskoči iz lavljeg uha, a uskoči u paučinu iz koje se više nije mogla izbaviti. Albertova se veličina sastoji u spajanju vjerskih i znanstvenih istina. On je dokazao da veliki intelektualac može biti i veliki svetac. “Bože ti si svetog Alberta učinio velikim u usklađivanju ljudske mudrosti s božanskom vjerom” (Časoslov).
