15. studenoga sveti Josip Pignatelli – zašto su ukinuti isusovci?

Sveti Josip Marija (José María) Pignatelli, španjolski svećenik, isusovac, rođen je 27. prosinca 1737. u Zaragozi, glavnom gradu Aragonije.

Nad isusovce su se tada posvuda u Europi, a na osobit način i u Španjolskoj, nadvijali tmurni oblaci, predznak oluje koja će naposljetku uroditi ukinućem reda. José Pignatelli ipak je žarko želio biti baš isusovac. Kad je kralj Carlos III. protjerao 1767. isusovce iz Španjolske, on je kao plemićki sin mogao izbjeći izgnanstvo, ako napusti družbu. Tada je napisao svojem bratu Joaquinu: “Prošlo je više od 14 godina kako sam prigrlio redovnički život u Družbi Isusovoj: tada sam želio postati misionar u Indiji ili Americi, ali me poglavari, da se ne zamjere našoj obitelji, nisu htjeli uslišati. Sada me pak nikakav razlog neće pokrenuti da napustim ovu družbu u kojoj sam odlučio živjeti i umrijeti.«

Vjernost isusovačkom redu značila je tada da je svaki isusovac postao lutalica, beskućnik i prognanik.

Nakon francuske revolucije, nasilne i krvoločne, Crkva je spoznala koliko joj nedostaje djelovanje isusovaca. Uz pristanak pape Pija VI, najprije se 1799. formirala isusovačka zajednica u Colornu kod Parme. Na čelu te zajednice nalazio se kao rektor i učitelj novaka bio je baš otac otac José Pignatelli. On je neprestano održavao i čuvao istinski isusovački duh i predstavljao najsnažniju sponu između starih isusovaca, zabranjenih 1773, i novih, uspostavljenih 1814. godin Kad je papa Pio VII, Napoleonov zatočenik, 1804. ponovno odobrio djelovanje Družbe Isusove, njezin glavni obnovitelj i spasitelj, po nekima i drugi utemeljitelj, otac Pignatelli, postao je provincijal talijanskih isusovaca. Vratio se u napokon u Rim, cijenjen i voljen od svih, zbog svoje ljubavi, poniznosti i uglađenosti.

Isusovci – snaga Crkve u borbi protiv protestantskih hereza i otpada

Posebno važno mjesto u životu Katoličke Crkve zauzimaju redovničke zajednice koje su u određenom povijesnom trenutku osnivane kako bi odgovorile na izazove toga vremena. Među njima posebno se ističe Družba Isusova koja je u narodu poznatija pod nazivom isusovci. Ta redovnička zajednica je po mnogo čemu specifična, ali svakako najzanimljiviji dio njihove povijesti vezan je za prijelaz iz 18. u 19. stoljeće kada ih je Papa jedno vrijeme ukinuo, ali nakon 41 godine red se ponovno obnovio, piše nedjelja.ba

Osnovni cilj nastanka Družbe Isusove bio je obnova Crkve koja je bila poljuljana protestantskom reformacijom. Puna dva stoljeća isusovci su neometano vršili svoje poslanje te stekli ogroman ugled i utjecaj jer je uz bogatu duhovnu, prosvjetnu i kulturnu tradiciju njihova djelatnost obuhvaćala i niz znanstvenih disciplina, a osim toga bili su vrlo odani Papi.

Sredinom 18. st. to je bio najutjecajniji i najugledniji Red u Crkvi s oko 20.000 članova, od čega je više od pola bilo svećenika.

Vladari žele vlast nad Crkvom – smetnja su obrazovani i vjerni isusovci

Međutim, povijesne (ne)prilike učinile su da sam Papa na jedno vrijeme zabrani djelovanje isusovaca. Naime, u 18. st. vladari zapadnih zemalja čeznuli su za vlašću nad Crkvom, a Rimski biskup bio je neprestano izložen velikom pritisku. Kako bi ostvarili svoje ciljeve, vladari Španjolske, Portugala, Francuske i Austrije morali su se najprije „riješiti“ isusovaca koji su u to vrijeme bili glavna snaga Crkve.

Takvo ponašanje donijelo im je brojne neprijatelje, posebno među sljedbenicima prosvjetiteljstva i antiklerikalizma. Isto tako su se zamjerili i ostalim starijim crkvenim Redovima, a veliki broj neprijatelja imali su i na kraljevskim dvorovima, tako da je u drugoj polovici 18. st. povedena velika kampanja protiv njih.

Stvarni razlozi zbog kojih su se našli u nemilosti bili su dosta složeni, a jedan od glavnih zbog kojih ih zapadne sile nisu voljele je taj što su u koloniziranim zemljama Amerike i Afrike branili prava domorodačkih naroda i osnivali brojne misije za indijansko stanovništvo (poznati film “Misija” sa Robertom de Nirom i Jeremy Ironsom)

Tako da su isusovci, uostalom kao i sama Crkva, smetali apsolutističkim vladarima u ostvarivanju njihovih namisli.

Prve veće neprilike po članove Družbe dogodile su se u Portugalu gdje su proglašeni krivim za ustanke u portugalskim kolonijama, te su vlasti 1764. zabranile njihovo djelovanje. Nešto slično dogodilo se i u Španjolskoj i Francuskoj. U to vrijeme na čelu Katoličke Crkve bio je papa Klement XIII. koji je stao u obranu isusovaca te je 1765. izdao bulu, ali on ubrzo umire i nasljeđuje ga Klement XIV. Za vrijeme njegova pontifikata pritisak na dokidanje Družbe Isusove dostigao je svoj vrhunac, te je on u strahu od novog raskola na Zapadu to i učinio 1773. bulom Dominus ac Redemptor. Ona se sastojala od 45 paragrafa u kojima su navedene pritužbe protiv isusovaca, ali niti jedna osuda. Na kraju je donesena zabrana isusovačkog Reda, ali ne i osuda njegova djelovanja. Činjenica da je Sveti Otac dokinuo redovničku zajednicu koja ima „četvrti zavjet“ – poslušnost Papi, najbolje govori u kakvoj nezavidnoj situaciji se nalazila Katolička Crkva u to vrijeme, ali isto tako pokazuje Papinu nemoć.

Kao glavni argument dokidanja isusovaca Klement XIV. je naveo kako su oni izgubili u Crkvi onu važnost koju su imali nakon svojega osnutka te kako su postali razlogom nesloge među državama i narodima Europe.

Obnova isusovačkog reda nakon 41 godinu

Nakon proglašenja bule, isusovci su mogli prijeći u druge redovničke redove ili postati dijecezanski svećenici, a imali su i mogućnost ostati u kućama, ali nisu smjeli vršiti nikakve svete obrede. Bez sumnje je takva odluka bila snažan udarac, ne samo isusovcima, nego i cijeloj Crkvi, posebno na području znanosti, odgoja mladih te napose misionarskog djelovanja.

U godinama poslije dokinuća Družbe u Europi nije zabilježeno jedinstvo i sloga, „glavni razlozi“ zbog koji su ukinuti, nego naprotiv dolazi do čestih sukoba. Na povijesnu scenu stupa Napoleon, tako da je gotovo cijeli Stari kontinent bio u ratu, a sve se to odrazilo i na Crkvu. Napoleonovim osvajanjem Europe i mnogobrojnim ratovima došlo je do gubitka mnogih života, a to je imalo utjecaja i na crkvene Redove, sjemeništa te crkvenu imovinu. Tadašnji papa Pio VII. bio je odlučan u obnovi Europe kada su se stekli uvjeti, a za to mu je bila potrebna dodatna snaga. Upravo iz tog razloga papa ponovno uspostavlja provjerene obnovitelje: Družbu Isusovu. Bulu kojom to čini Pio VII. je potpisao 7. kolovoza 1814.

Nakon 41 godine djelovanje isusovaca ponovno je omogućeno te su oni nastavili tamo gdje su prethodno bili stali.

Unatoč svim poteškoćama na koje su nailazili, isusovci su se uspjeli oporaviti, tako da su 90-ih godina prošlog stoljeća imali oko 27 000 članova, te su bili i ostali jedna od najvećih intelektualnih struja u Katoličkoj Crkvi. Zanimljivo je da unatoč svojem velikom utjecaju sve do ožujka 2013. i pape Franje ni jedan član Družbe Isusove nije bio na čelu Katoličke Crkve.

Bilo kako bilo, isusovci su bili i ostali vrijedni radnici na „njivi Gospodinovoj“, vjerno naviještajući evanđelje, podučavajući mlade, razvijajući znanost, a sve u skladu s geslom: „Ad maiorem Dei gloriam“ – „Sve na veću slavu Božju!“