16. svibnja 1946. Žarka Ivasić – ‘antifašisti’ strijeljali časnu sestru na glasu svetosti čak godinu dana nakon završetka rata

Foto: milosrdnice.hr

Što je mogla i kakvo zlodjelo učiniti jedna časna sesta na glasu svetosti da bi bila ubijena godinu dana nakon što je rat završio? Kažu antifašisti: njegovala je ranjene neprijateljske vojnike, kao da je to ljudsko djelo ljubavi i služenja zločin…prije toga partizani su bacili u Jazovku tri časne sestre koje su njegovale umobolnike u bolnici Vrapče…nisu rekli zašto…

Relativno mala Crkva u Hrvata ima najveći broj svećenika i časnih sestara mučenika za vjeru, u Europi ubijenih za vrijeme i nakon II. svjetskog rata. Ubijenih iz čiste mržnje prema vjeri (In odium fidei). Međutim, još niti jedan mučenik nije kanoniziran, a samo su blaženima proglašeni Alojzije Stepinac i Miroslav Bulešić. Primjera i usporedbe radi, iz Španjolskog građanskog rata (1936-1939) beatificirano i kanonizirano je 488 mučenika koje su ubili komunisti i radikalni ljevičari.

 

Partizanski zločini trajali su godinama nakon završetka ubojstva bila su redovito pravilo terora i mržnje komunista prema svim ljudima koji bi im se našli na putu, a osobito katolicima. Bilo je to vrijeme nezamislivog terora, straha i ubijanja.

Tako je i časna sestra Žarka Ivasić, rođena u rodnom mjestu još jednog mučenika vjere kardinala Alojzija Stepinca,  ubijena je godinu dana nakon završetka rata.

„Nisam kriva, znam da nisam kriva… Ako treba umrijeti, spremna sam i umrijeti“. Ove riječi sestre Žarke Ivasić gotovo su jedine ostale zapisane kao one koje je izgovorila suočivši se s pozivom Isusa Krista na najveću i najsvečaniju žrtvu ljubavi: polaganje života za svakog čovjeka, i prijatelja i neprijatelja.

Časna sestra Žarka Ivasić ubijena je u 38. godini života u Gospiću. U tom gradu godinama nakon rata život Hrvata nije vrijedio više od novčića. Teror i ubijanja prešli su svaku mjeru ljudskog poimanja, a Hrvati u Gospiću su strahovali za svoje živote svakog dana. Hrabro držanje i svijetli primjer časne sestre Žarke dao im je vjeru i nadu da ne pokleknu pred terorom i mržnjom na čovjeka i Boga.

Rođena u Krašiću, rodnom mjestu kardinala Stepinca, imala je u životu samo dvije želje: služiti Bogu i ljudima. To je i činila za vrijeme rata pomažući bolesnicima i ranjenima po hrvatskim bolnicama. Djelovala je u više bolnica: Gračacu, Banja Luci, Petrinji, a od 1939. do 1943. u Otočcu. Tijekom Drugoga svjetskog rata bolnica u Otočcu našla se na vjetrometini vojnih sila.

U bolnicu su pristizali ranjenici sukobljenih strana. Sestra Žarka nastojala je svakomu pristiglom ranjeniku pristupiti jednako, bez razlike, a u skladu sa svojim milosrdničkim poslanjem svjedočiti Isusa Krista u ljubavi prema svakom čovjeku. To je istodobno bilo razlogom zbog kojega su u Gospiću 1946. komunističke vlasti osudile sestru Žarku na smrt vješanjem.

 

Zamolbe njezine Družbe za smanjenjem kazne ishodile su samo drugačiju smrt – strijeljanjem.

Prema zapisniku od 15. svibnja 1946., pisanom u zatvoru Okružnog suda za Liku u Gospiću, sestri Žarki Ivasić određen je dan i sat izvršenja presude: 16. svibnja 1946., u četiri sata ujutro. Posljednja želja osuđenice, navodi zapisnik, bila je „da ju posjeti svećenik i jedna od bolničkih časnih sestara“.

Njezini posljednji dani u gospićkom zatvoru, odlazak na stratište i smrt, ostavili su u mnogima sliku hrabre i predane kršćanke – redovnice, koja smrt podnosi čvrstom vjerom u Gospodina. Glas mučeničke smrti sestre Žarke i dalje živi potičući na svjedočanstvo kršćanske vjere i ljubavi prema bližnjemu.

Strijeljana je na današnji dan 16. svibnja 1946. u Gospiću, a tijelo joj počiva u blizini kapelice Svete Marije Magdalene na gospićkom groblju.

 

Sestre mučenice kao žrtve komunizma zbog vjere – umrle na glasu svetosti:

 

 

*Hrvatski martirologij XX. stoljeća donosi zapanjujuće statističke podatke o svećeničkim žrtvama totalitarnih režima prošloga stoljeća, prije svega komunističkog sustava. Tako na kraju ispada da je Crkva u Hrvata prva po brojnosti mučenika u zemljama komunističkog režima u usporedbi s drugim državama istočne Europe. Crkva u Hrvata imala je 664 mučenika, među kojima su biskupi, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci-gimnazijalci, časna braća (braća laici) te časne sestre.

 

Primjerice, u Njemačkoj je za nacizma smrtno stradalo 220 crkvenih mučenika, a za komunizma nakon rata u Istočnoj Njemačkoj 110 osoba. U Sloveniji je za i nakon Drugog svjetskog rata stradalo 220 crkvenih osoba, a u Poljskoj je od 1944. do 1989. pod komunizmom ubijeno 187 katoličkih svećenika. U Slovačkoj je pak u razdoblju komunizma stradalo 14 crkvenih osoba, dok je u Mađarskoj stradalo njih tek desetak. Ili, u Albaniji pod režimom Envera Hoxhe, koji ju je proglasio prvom ateističkom zemljom na svijetu, stradalo je 67 crkvenih osoba.

Kakav je to bio komunizam u Hrvata?

r

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr