Na današnji dan 18. studenog 1999. Hrvatski sabor je mudro predviđajući nadolazeće pokušaje promjene istine o Domovinskom ratu proglasio 18. studeni „Danom sjećanja na žrtvu Vukovara“.
Ti pokušaji namjerne promjene povijesti koju su Hrvati (iz netom završenog rata) bolno proživljavali pred svojim očima i srcima dolazili su iz dijelova međunarodne zajednice, a osobito iz velikog dijela krugova domaćih političara okupljenih prvenstveno oko projugoslavenski orijentirane ‘crvene koalicije’ na čelu sa SDP-om, ali i HDZ-a pod vladom Ive Sanadera, te osobito iz krugova oko predsjednika Stipe Mesića i Budimira Lončara.
Taj se proces pretrpan lažima i klevetama zvao se detuđmanizacija, a pravo ime mu je – dekroatizacija.
Iako su nove vlasti uskoro ukinule mnoge simbole koji su podsjećali hrvatski narod na patničku, ali i ponosnu povijest, jedno im nije pošlo za rukom: narod je zapamtio Vukovar, kako nadahnuti pjesnik reče u jednoj ratnoj pjesmi.
Stoga je ovaj dan, 18. studeni, s vremenom postao mjesto sjećanja, pijeteta i hodočašća koji među Hrvatima zauzima posebno i jedinstveno mjesto, te se na taj način u tom jednom danu simbolizira cjelokupnost žrtve hrvatskog čovjeka i njegove borbe za slobodu i samobitnost.
Dva su datuma zaživjela voljom ljudi u srcu hrvatskog naroda i spontano ih je iznjedrio sam narod: 18. studenog i 5. kolovoza. Dva datuma kao dva stupa moderne i samostalne hrvatske države: Dan pada Vukovara i Dan oslobođenja Hrvatske ulaze po narodu i sa narodom u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
