19. rujna 1904. rođen dr. Julije Makanec – zašto je bivši ministar Barišić kritiziran i napadan jer je pisao o Makancu?

Foto: Wikipedia

Bivši ministar znanosti dr. Pavo Barišić bio je žestoko kritiziran i napadan jer je 1992. godine objavio znanstveni članak „Filozofija povijesti Julija Makanca“. Malo je poznato da se na dr. Julija Makanca u svojim djelima referencirao i sam dr. Franjo Tuđman. Sam dr. Barišić rekao je da u znanosti, pa ni u filozofiji ne treba biti tabua, te se može o svemu znanstveno i argumentirano razgovarati. U središtu znanosti treba biti znastveno djelo, a ne politički rad nekog znanstvenika.

Pročitajte život, djelo i usud dr. Julija Makanca, strijeljanog 1945. godine u Maksimiru, Zagreb.

Dr Julije pl. Makanec svojom je egzistencijom zadirao u dvije sfere – u sferu filozofije i u sferu politike. Obilježje je ove druge – prema njegovim vlastitim riječima – da se život pojavljuje u svojoj glomaznoj i robustnoj zbilji, što je on svojim životom na koncu i posvjedočio. Jer politička je povijest zapravo svijet patnja i muka, a prečesto i prolijevanja krvi. Političkom je svijetu primjerena ideja koja se ostvaruje snagom volje, a politički je junak onaj koji se potvrđuje voljom i djelom, »njegova veličina očituje se u njegovoj sposobnosti za stvaranjem velikih i opasnih odluka. Njegov intimni život, njegova intimna strahovanja i htienja ne zanimaju povijest: ona promatra samo onu stranu njegove ličnosti, koja je upravljena na javno djelovanje, a njegova unutrašnjost dolazi samo utoliko u obzir u koliko je s tim djelovanjem u izravnoj ili neizravnoj vezi. Dok je zbilja, u kojoj se radi u povijesti književnosti i filosofiji u neku ruku zbilja izdignuta u neku višu sferu važenja i mašte, dotle je zbilja političke djelatnosti u pravom smislu te rieči krvava zbilja, a poviest prikazuje političkog velikana u pravilu upletena u okrutnu i nepoštednu borbu, pokazuje ga često kao nosioca i žrtvu tragičnih udesa«, piše o Juliju Makancu plemstvo.hr

I doista, dok je Makanec neumitnim usudom povijesnoga zbivanja postao tragični junak i žrtva u sferi političke djelatnosti, njegova je prava djelatnost u kojoj je želio ostati zapravo filozofija, odnosno djelatnost idealnih svjetova, kako je sam naziva. U toj pak sferi povijest mislitelja kao osobe u njezinoj osjetilnoj i konkretnoj zbiljnosti igra mnogo manju ulogu.

Julije Makanec imao je u ideološkom sustavu stare Jugoslavije koji je bio usmjeren na zatiranje hrvatske državopravne svijesti i razaranje hrvatskoga kulturnoga identiteta neoprostive grijehe. Ponajprije, Makanec je kao rijetko koji »filozof« u to doba nastojao prodrijeti u misaonu pozadinu marksističke filozofije i iznio na vidjelo kritiku njezinih postavaka. Zatim je u svojim teoretskim spisima izgrađivao osebujnu filozofiju države te pozitivne ideje modernoga utemeljenja države i nacije u duhu Ante Starčevića aplicirao na razvitak hrvatske povijesti i ustava. Valja ovdje spomenuti da je Makančeva filozofija države utjecala i na razmatranje problematike filozofije i povijesnoga zla u djelu Franje Tuđmana koji kao jedan od rijetkih autora na nekoliko mjesta navodi Makančevu knjigu ” Razvoj državne misli od Platona do Hegela”.

Usp. F. Tuđman, Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, NZMH, Zagreb, 1990., str. 183 i d. Valja također spomenuti da među prvima pozitivno Makanca navodi Z. Posavac u referatu iz 1968. »Estetika u Hrvata«, koji je objavljen 1970. godine, a Hrvatska Revija, Buenos Aires, prosinac 1955., sv. 4 (20), str. 359-360 donijela je, zajedno sa životopisima ostalih »mučenika za državnu samostaInost Hrvatske«, i kratku biobibliografiju Julija Makanca. Vidi također recenziju knjige Julija Makanca “Uvod u filosofiju povijesti” koja je izišla u Vjesniku od 3.siječnja 1994 pod nazivom “Povijest utemeljena kulturom i vrijednosnim idealima, nepoznato djelo hrvatske filozofije 20.stoljeća”.

Tko je bio dr. Julije Makanec?

Julije Makanec rođen je 19. rujna 1904. u Sarajevu kao najstariji sin u obitelji Alfreda pl. Makanca (1879.-1945.) (nećak Milana Makanca) i majke Marije (rođ. Dlustuš). Pučku školu polazio je u Stocu i Sanskom Mostu, a gimnaziju u Osijeku i Bihaću, gdje je 1922. položio ispit zrelosti. Filozofiju je studirao na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1922. do 1926. gdje je pohađao kolegije kod profesora Gavre Manojlovića, Vladimira Dvornikovića, Alberta Bazale, Ferde Šišića, Ramira Bujasa, Vjekoslava Ratkovića, Stjepana Matičevića, Stjepana Tropscha, Gustava Šamšalovića, Rešetara, Grubera, Skoka, Boranića i Fanceva (u indeksu ima također upisan kolegij kod Đure Arnolda ali bez potpisa predavača) iz filozofije i germanistike.

Apsolvirao je studij 1926. godine, a 31. listopada 1927. godine doktorirao je na istom fakultetu s temom »Psihologijska analiza i karakteristika umjetničkog doživljaja«. Disertacija je tiskana 1928 godine pod naslovom »Estetski doživljaj« u časopisu »Savremenik«. Godine 1927. stupio je na nastavničku dužnost u Petrinji. Nakon toga radi na gimnaziji u Koprivnici od 1929. do 1932., gdje se oženio Brankom Janeš, kčerkom gradskog računovođe.

Godine 1931. položio je u Zagrebu profesorski ispit iz teorije spoznaje, logike, psihologije i povijesti filozofije kao glavnog, a pedagogije, etike i estetike kao sporednog predmeta kod profesora: Stjepana lvšića, Petra Ratkovića, Alberta Bazale i Franje Mandića. Kao domaći sastav obradio je temu: »O duhovnoznanstvenoj psihologiji«, a za pismeni ispit pisao je rad: »Aristotelova filozofija i historijsko značenje njezino«.

Kao profesor premješten je 1932. godine po kazni u realnu gimnaziju u Leskovcu, a zatim u Bjelovar 1933.-34. Potom je 1936. godine premješten u realnu gimnaziju u Virovitici, a zatim slijede premještaji u gimnazije Knjaževac 1937.- 38., Karlovac 1939. te napokon odlukom Hrvatske Banske vlasti 11.siječnja 1940. ponovno je postavljen na gimnaziju u Bjelovaru. Tu je imenovan ravnateljem gimnazije u Bjelovaru, a zatim i gradonačelnikom. Sudjelovao je u organiziranju i vodstvu bjelovarskoga ustanka te već 8. travnja 1941. proglasio u Bjelovaru uskrsnuće hrvatske države.

Godine 1942. pozvan je u Zagreb i u Zapovjedništvu Ustaške mladeži preuzeo dužnost pročelnika za duhovni odgoj. Na tom je mjestu ostao do ožujka 1943. godine, kada je imenovan izvanrednim profesorom na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. Od 13. listopada 1943 . Makanec je Ministar narodne prosvjete.

Krajem svibnja 1945. godine u Austriji, gdje se zatekao s ostalim članovima Vlade NDH, bio je izručen od Engleza, te na skupnom suđenju 6. lipnja 1945. zajedno s ostalima osuđen na smrt i strijeljan od strane novih komunističkih vlasti u Zagrebu, vjerojatno dan nakon suđenja 7. lipnja, to se ne zna pouzdano. Do danas nije poznato mjesto gdje je ubijen i pokopan, ali se pretpostavlja da je zajedno s ostalim pogubljenima zakopan negdje u Maksimirskoj šumi. O suđenju se zna veoma malo i to uglavnom na temelju kazivanja Makančeva branitelja dr. Politea članovima obitelji.

Makanec je mnogostran pisac i filozofija je, uz književnost, glavno područje njegova djelovanja. S toga područja napisao je mnoštvo rasprava, knjiga i članaka. Pisao je također i novinske članke i komentare u »Spremnosti«, »Hrvatskom listu« i dr., a osobito su značajni njegovi radovi na području beletristike gdje je pisao novele i drame.

U »Večemjem listu« od 31. kolovoza 1992. godine objavljena je fotografija »Hrvatske vlade« iz 1945. godine, snimljena zacijelo za vrijeme “suđenja” u dvorištu zatvora u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, a na fotografiji se pod br. 8, koji jedini preživjeli svjedok s fotografije Marko Lovoković nije uspio identificirati, nalazi dr.Julije Makanec bez naočala – koje su mu oduzeli.

Što je ministar Barišić rekao o dr. Juliju Makancu?

Kao filozof smatram da u istraživanju i promišljanju bilo čega ne smije biti tabua. Proučavajući povijest hrvatske filozofije došao sam u posjed Makančeva nikad objavljena rukopisa za predavanja “Uvod u filosofiju poviesti”. Cjeloviti rukopis dobio sam od Makančeva sina i unuke. Ja sam rukopis obradio, potom sam o njemu 1992. godine objavio članak u časopisu koji se bavi istraživanjem hrvatske filozofske baštine. Članak nosi naslov “Filozofija povijesti Julija Makanca”, a u središtu je njegov filozofski opus, ne politički rad. Godinu poslije rukopis je uz moju redakturu u originalu objavljen u obliku knjige. Ja sam pritom napisao predgovor. Naglašavam da nigdje nisam prešutio Makančevu ulogu u totalitarističkom režimu NDH. Nije uopće sporno da je Makanec bio ministar NDH i ustaški ideolog, ali je on ujedno i “klasik političke misli”, kako je u Novom listu izjavio gospodin Žarko Puhovski. On je o Juliju Makancu pisao još 1978. godine, a bio je i mentor za izradu doktorata o njemu. Ako uz to citiram riječi gospodina Puhovskog da je “Makanec bio jedini vrhunski intelektualac kojeg su ustaše imale”, nadam se da me time neće ponovno sustići optužba da “hvalim ustaštvo”. Ja sam uvijek osuđivao sve totalitarističke režime pa odlučno odbijam da mi se pripisuje veličanje bilo kojega od njih. Moj je glavni interes upravo teorija demokracije, o čemu sam mnogo pisao i predavao. U pripremi je za tisak moj sveučilišni udžbenik Uvod u filozofiju demokracije, napisan prema predavanjima koja sam držao na Filozofskom fakultetu u Splitu. Pa to valjda govori o mojim opredjeljenjima. U tom sam smislu dao doprinos i kroz organizaciju međunarodne konferencije Hrvatske paneuropske unije, održane u listopadu prošle godine u Požegi. Naslovljena “Ideologemi, totalitarizmi i istina: pomirenje europskih povijesti. Pogled iz Europske unije i Hrvatske u Europskoj uniji” konferencija je donijela deklaraciju o osudi svakoga totalitarnog režima upravo u povodu obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad nacizmom i fašizmom na kraju Drugoga svjetskoga rata“,  rekao je Dr. Pavo Barišić za slobodnadalmacija.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr