Ruska vojska 1853. ušla je u okupirane turske pokrajine Moldaviju i Vlašku (Rumunjska) čime je započeo Krimski rat. Vodio se između Rusije i alijanse koju su sačinjavali samo naoko nepovezive Velika Britanija, Francuska, Osmansko carstvo i kraljevina Pijemont. Usprkos deklarativnim razlozima za javnost, pravi razlog je bio sprečavanje Francuza i Engleza da Rusija proširi svoj utjecaj na račun raspadujućeg Turskog Carstva prema Carigradu i jugu Europe.
Tako su formalno kršćanske države, Francuska i Velika Britanija, pomogle da se sjedište Istočnog kršćanstva Carigrad (Istanbul) ostane u rukama Turaka do današnjeg dana.
U mnogome, ovo je bio i uzrok mnogih kasnijih političkih i vojnih sukoba na tlu Europe – održati ravnotežu moći na račun imperijalne Rusije. To se odnosilo i na područje Bliskog istoka, današnjeg Afganistana i indijskog potkontinenta.
Zbog ovog rata nekadašnje središte kršćanstva Istanbul nije vraćen u ruke kršćanskih zemalja i ostao je muslimansko središte na vratima Europe do današnjeg dana, preko kojeg tjesnaca, primjera radi, dolazi i veliki broj imigranata iz Azije u Europe.
Pravoslavlje nije tako vratilo svoj “istočni Rim” – Carigrad ili Istanbul.
Na strani Turaka (300.000 vojnika) u ratu je sudjelovalo i 400.000 Francuza i 250.000 Britanaca, dok je Rusija imala pomoć jedino Bugarske legije sa 7.000 vojnika. Osmanlije su dobile predah od ruskog pritiska na tu imperijalnu muslimansku silu koja je preko 500 godina vladala velikim dijelom Europe, pa i našom Hrvatskom. Uostalom, dolazak Turaka je počinio i ogromna pomicanja stanovništva, promjene granica, promjene vjeroispovjesti, a postao je i potencijalni izvor kasnijih brojnih sukoba, pa i srpsko-hrvatskog. Da nije došlo do invazije Turaka na Europu, vjerojatno bi Bosna i Hercegovina danas bila u istoj državi s Hrvatskom pod istim imenom.
Turska moć opadala je stoljećima, ali je kroz ta stoljeća donijela na ova područja zaostalost, bijedu, promjenu kulture u odnosu na europski svijet koji se razvijao izvan turskog kruga. U 19. stoljeću Turska počinje propadati (‘Bolesnik na Bosporu’), a Austro-Ugarska (konkretno hrvatsko-mađarska granica) i Rusija potiskuju Turke prema Aziji.
Krimski rat se tako u stvarnosti vodio za prevlast na Balkanu (pojam koji su u ovaj dio Europe donijela turska osvajanja; oznaka podijeljenosti i zaostalosti u 19. stoljeću), te za prevlast za kontrolu tjesnaca morskog ulaza u Crno More i strateške pozicije na Bliskom Istoku.
Ovaj rat umnogome je najava silnica koje su odredile strateške borbe u I. svjetskom ratu, a osobito na bojišnici gdje su za tuđe interese stradavali i mnogobrojni hrvatski mladići (područje današnje zapadne Ukrajine i Moldavije).
Pravi razlog za rat bio je sprječavanje Rusije da se okoristi sve očitijim rasulom Otomanskog Carstva.
Francuzi i Britanci željeli su smanjiti ruske teritorijalne pretenzije na Crnom moru i Balkanu, a to su pokušali napraviti tako što su zauzeli sjedište ruske Crnomorske flote Sevastopolj. Punih 11 mjeseci trajala je opsada, dok napokon u rujnu 1855. Rusi nisu zapalili i potopili svoje brodove te napustili grad.
Ipak, Rusija se nije osjećala pobijeđenom, pa je tek nakon austrijske prijetnje da će ući u rat na strani saveznika prihvatila primirje. Krimski rat je završen 1856. godine Pariškim sporazumom i poniženjem Rusije, kojoj je zabranjeno držanje ratne mornarice u Crnom moru, a zanimljivo je da su tijekom Krimskog rata snimljene prve ratne fotografije, željeznica je po prvi put korištena u strateške vojne svrhe. No, najveći utjecaj imao je loš tretman ranjenika koji je Florence Nightingale naveo na drastična poboljšanja u zbrinjavanju ranjenih na terenu, što je konačno dovelo do osnivanja Crvenog križa.
Ratovi i sukobi 19. stoljeća, generirani nakon Francuske revolucije, uz imperijalne i političke težnje velikih europskih sila (osobito Francuske i Velike Britanije koje nisu podnosile niti napredak Njemačke, niti zbližavanje Rusije i Njemačke), iznjedrile su kasnije I. svjetski rat koji je bio potpuno destruktivan za Europu i uvod u još gori II. svjetski rat. Tako je stari kontinent počeo umirati pod silnim sukobima i velikim ratovima, kao i pogubnim ideologijama koje su nicale u to vrijeme, a svoju ekspanziju doživjele u mračnom 20. stoljeću ratova i smrti.
Europski kontinent nikada se nije oporavio i obnovio od ovih velikih ratova, a danas odricanjem od kršćanskih korijena Europa gubi svoj poznati identitet, stanovništvo i kulturu, sa nepredvidim ishodom čak u bližoj budućnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
