21. studenog 1891. rođen akademik Josip Lončar – nestor hrvatske elektrotehnike

Na današnji je dan 1891. u Đakovu rođen Josip Lončar u obitelji pravnika Josipa i učiteljice Katice Lončar. Kada je Josip imao godinu dana, umro mu je otac.

Školovao se u Brodu na Savi i Vinkovcima, a 1910. upisuje studij fizike i matematike na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dva semestra školske godine 1913/14. studirao je u Parizu na Faculté des sciences l’Université de Paris. Godine 1915. završio je studij fizike i matematike na Sveučilištu u Zagrebu. Svojom marljivošću i talentiranošću zaslužio je više stipendija. Radio je kao učitelj u II. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1920. doktorirao je iz dvaju područja (termodinamike i filozofije). Počinje predavati 1921. na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet) i Elektrotehničkom fakultetu (od 1956.). Predavao je teorijsku elektrotehniku, tj. osnove elektrotehnike, električna mjerenja, optiku i uvod u radio. Elektrotehnički predmeti prvi su se put predavali 1921./1922. Prof. Lončar bio je među prvim predavačima.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu izabrala je prof. Josipa Lončara u siječnju 1947. za svoga pravog (redovitog) člana. Također je bio uključen u osnivanje njezina Instituta za atomsku fiziku (poslije Institut Ruđer Bošković).

Godine 1961. godine dobio je nagradu za životno djelo Grada Zagreba. Za člana Odbora za izgradnju Instituta za fiziku imenovan je 1950. Bio je zadužen za pripremne radove na području elektronike.

Godine 1970. izabran je za počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Fakultet elektrotehnike i računarstva je 1971. godine utemeljio godišnju nagradu „Josip Lončar“ za istaknute uspjehe u studiju i znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i nastavi.

> 9. studenoga Svjetski dan izumitelja – Hrvati koji su mijenjali svijet, a ima ih više nego što mislite!

Umirovljen je 1962., no na Elektrotehničkome fakultetu, Zavodu za fiziku na korištenje su mu ostavljene dvije sobe, gdje je on i dalje svakodnevno radio i pisao stručne i znanstvene članke.

Lončarev laboratorij

Na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi 1924. Josip Lončar osnovao je Laboratorij za električka mjerenja (današnji Zavod za osnove elektrotehnike i električka mjerenja Fakulteta elektrotehnike i računarstva) i vodio ga je do 1962. Laboratorij je bio top mjesto i za studente i za profesore. Služio je za praktička vježbanja iz predmeta koje je Lončar predavao, za pokuse i istraživanja, poslije i za istraživanja s područja televizije. Njegova su predavanja bila zanimljiva jer su gotovo sva bila popraćena pokusima u predavaonici njegova laboratorija. Slovio je kao vrsni eksperimentator. Laboratorij je bio vrlo dobro opremljen uređajima i instrumentima koji su bili nabavljeni ili ih je Lončar sam izradio. Puno je vremena i truda utrošio u opremanje laboratorija. Priskrbio je najnovije dijelove i elemente raznih uređaja koje je vidio na svojim čestim putovanjima po Europi gdje je posjećivao i razgledavao najpoznatije istraživačke laboratorije i tvornice. Lončarov je laboratoriji ukorak pratio suvremeno stanje znanosti i tehnike na području elektrotehnike i elektronike.

Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb

Radiostanica Zagreb emitiranje započinje 15. svibnja 1926., a osnovao ga je Radio klub Zagreb kojeg je činila skupina radioamatera. Upravo je J. Horvat zajedno s O. Kučerom zaslužan za utemeljenje i pokretanje Radija Zagreb. Također je autor pionirskog priručnika iz toga područja Konstrukcije radiostanica za primanje, 1–2 (Zagreb 1927–1929; jednosveščano izd. 1931.)

Prvi TV prijemnik

U to je vrijeme televizija bila u u eksperimentalnoj fazi glede široke primjene. U Europi se tada iz Londona i Berlina odašiljalo pokusne televizijske emisije. Prof. Lončar se zainteresirao za to novo područje te je s televizijskim prijamnikom koji je sam izgradio na principu rotirajuće ploče u noći 7/8. kolovoza 1930. primao televizijske emisije na srednjim valovima iz Berlina, a u noći 12/13. kolovoza 1930. emisije iz Londona. Bio je to prvi TV prijemnik u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. I berlinski i engleski časopis izvijestio je o Lončarevu televizijskom prijemu stanice London, tj. stanice Berlin u Zagrebu.

Sretno se poklopilo s rođendanom Josipa Lončara da je Glavna skupština Ujedinjenih naroda na sjednici održanoj u ožujku 1996. upravo 21. studenoga proglasila Svjetskim danom televizije.

Budući da je aktivno pratio razvoj televizije 1937. objavio je djelo О savremenoj televiziji – to je prva knjiga о televiziji u nas. Na 32 stranice pregledno i stručno prikazuje osnovna pitanja bežičnoga prijenosa slika, ultrakratke valove, tadašnje naprave za primanje i aparature za davanje, te razmatra izglede i zadatke budućega razvoja televizije. Usporede radi treba reći da je to bilo samo godinu dana nakon što je emitirana Olimpijada u Berlinu što se smatra prvim većim i sveobuhvatnijim prijenos zbivanja na vanjskome prostoru, tj. prvim direktnim TV prijenosom.

Autor prvih udžbenika

Josip Lončar autor je više udžbenika koji su bili prvi udžbenici iz tih područja. Zahvaljujući laboratorijskim ispitivanjima u kojima je prikupio velik broj podataka 1939. Lončar je u vlastitoj nakladi objavio knjigu Uvod u električna mjerenja. Ta knjiga od 172 stranice i 154 slike bila prva knjiga (udžbenik) te vrste u nas. Poslije su još objavljena četiri proširena i nadopunjena izdanja.

Budući da je već napisao tri izdanja svojih skripti koje je sastavio za visokoškolsku nastavu Osnovi elektrotehnike, 1–2 (Zagreb 1923, 1932, 1938), 1941. započeo je Lončar u vlastitoj nakladi u svescima objavljivati knjigu Osnovi elektrotehnike I. (završena 1942.) i Osnovi elektrotehnike II. (objavljena 1946.). Taj je udžbenik o teorijskim i praktičnim osnovama elektrotehnike prvi te vrste u Hrvatskoj te je, uz nadopune, doživio šest izdanja.

Također, već spomenute, knjige О savremenoj televiziji kao prva knjiga o televiziji i Konstrukcije radiostanica za primanje, prva knjiga iz radiotehnike.

Također se i međunarodnim sustavom jedinica koristio prije službenoga prihvaćanja.

Autor enciklopedijskih natuknica

Prof. Josip Lončar je uza sav svoj nastavnički i eksperimentalni rad surađivao i u Leksikonu Minerva, objavljenu 1936. u Zagrebu. Također je od 1941. do 1945. bio i suradnik Hrvatske enciklopedije.

Objavio je više od sedamdeset znanstvenih i stručnih radova (u brojnim časopisima u zemlji i inozemstvu) te sedam knjiga, odnosno udžbenika, koji imaju trajnu znanstvenu i stručnu vrijednost. Neki njegovi članci (npr. o vakuumu i laserima) prvi su takve vrste u nas.

Govorio je njemački, francuski i engleski, a redovito se služio stenografijom i strojopisom.

Jedan je od tvoraca hrvatskoga elektrotehničkog nazivlja.

Rječnikom struke čime se Lončar bavio

„Služeći se među ostalim okvirnom i žičnom antenom, kvarcnim oscilatorom, katodnim oscilografom, cijevnim voltmetrom i Wulfovim elektrometrom, pretežno vlastite izradbe, do II. svjetskoga rata eksperimentalno se bavio registracijom kolebanja radiosignala (feding) i visokofrekventnih prijamnih smetnja te visokofrekventnim svitcima i transformatorima sa željeznom jezgrom, a ispitivao je i sklopove za modulaciju (okušao se u oscilografskoj analizi govora), magnetrone, rendgensku i ultravioletnu tehniku. Predložio je grafičko rješenje za sustav kompleksnih otpora izmjenične struje te zarana pisao o elektrotehničkoj primjeni plemenitih plinova, utjecaju visokih slojeva atmosfere na širenje radiovalova, o zvučnom filmu i zaštitnom mjerenju buke. Nakon 1945. istraživao je postizanje i električno mjerenje visokih vakuuma, katodno raspršivanje i elektronsku optiku (u svezi s mikroskopijom) te detekciju rendgenskoga i gama-zračenja. U 1950-ima je među prvima u Hrvatskoj i Jugoslaviji sustavno izvješćivao o mogućnostima tzv. III–V poluvodiča i masera, a u 1960-ima o električnim generatorima zasnovanima na izravnoj pretvorbi svjetlosne, toplinske i kemijske energije, zahvativši i termoelektrične hladnjake; potkraj toga desetljeća za Elektrotehnički institut tvornice »Rade Končar« sastavio i opsežne elaborate o ultravisokim vakuumima, supravodljivosti i supravodljivim magnetima te povezanim učincima niskih temperatura, o čem je dijelom i usmeno izlagao u JAZU.“ (https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11950)

Umro je u Zagreb, 28. rujna 1973. U Zagrebu ima svoju ulicu, a u auli Elektrotehničkog fakulteta je njegova bista.