Današnji čovjek, kao i čovjek Anselmova vremena, okužen je mnogim tjeskobama, brigama, križevima. Potrebno je mnogo snage da bi se prošlo kroz ovaj život na zemlji, a tu nama kršćanima svaki dan Bog daruje snagu po svojim sakramentima.
Današnji svetac kojega se Crkva spominje, osim što je bio canterburyski biskup, bio je i monah, benediktinac. Monah je morao, a i danas mora, rasporediti dan za molitvu, rad i služenje. Molitva je odnos s Bogom iz kojeg sve ostalo ima svoju emanaciju. Radom monah proslavlja svoga Boga po darovanim sposobnostima. On služi drugom, a to se može nazvati „euharistija poslije euharistije“ ili Eckhartovski „ostaviti Boga zbog Boga samoga.“
Osim što je svetac bio monah, biskup, bio je i filozof i teolog. Opširnije o njegovom curiculumu vitae sam pisao prošle godine na ovoj stranici, a ovdje imam namjeru razmišljati o jednom odlomku o molitvi iz njegova široko poznatog djela „Proslogion“, koje je teološka knjiga pisana u drugom licu jednine kao molitva Bogu.
„Hajde sada, čovječuljče, pobjegni malčice od svojih briga, sakrij se na trenutak od svojih burnih misli. Odbaci sada jade koji te tište i odgodi sada svoje naporne poslove. Oslobodi poneki djelić vremena za Boga i počivaj djelić vremena u njemu. Uđi u sobu duha svoga, isključi sve osim Boga i onoga što ti pomaže da ga tražiš, i zatvori vrata, te ga potraži. Reci sada, cijelo srce moje, reci sada Bogu: Tražim lice tvoje, lice tvoje, Gospode, ja tražim. Zato hajde sada ti, Gospode Bože moj, poduči moje srce gdje i kako da te traži, gdje i kako da te nađe.“ (Proslogion, I. poglavlje)
Današnji čovjek, kao i čovjek Anselmova vremena, okužen je mnogim tjeskobama, brigama, križevima. Potrebno je mnogo snage da bi se prošlo kroz ovaj život na zemlji, a tu nama kršćanima svaki dan Bog daruje snagu po svojim sakramentima. Onima koji mu se povjere ne rješavaju se sve muke preko nekog ezoteričnog nauka kojeg mnogi priželjkuju, nego onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro. Oni žive iz poverenja u Njega da mogu sveto proživjeti ovaj život, jer znaju: sve mogu u Onome koji me jača. (Fil 4,13) Sama svetost nije za privilegirane nego za svakog pojedinca koji se snažno odluči slijediti stope svoga Spasitelja. Posrtat će kao i sveci, ali On će ga podizati kao i svece. Čovjek ima slobodu birati i onakav je kakvu filozofiju odabere slijediti u svom zemaljskom životu.
Anselmo u ovom svom odlomku poziva stvora da na trenutak ostavi sve zemaljske brige, kako bi skupio snagu za dalje.
Poziva ga da se osami i ušuti pred Stvoriteljem.
On poziva na molitvu, ali ne na bilo kakvu molitvu, nego na unutarnju molitvu. Za ovaj način molitve reći će sv. Terezija od Isusa da je ona česti prisni prijateljski susret s Onim za koga znamo da nas ljubi. Takva molitva traži „Onoga koga ljubi duša moja.“ (Pj 1,17). To je Isus i u njemu Otac, jer Isus veli: Ja i Otac jedno smo. (Iv 10, 30) Njega traži, jer Njega željeti uvijek je početak ljubavi. Njega tražiti u čistoj vjeri, onoj vjeri kojom nas On preporađa i s kojom živimo u njemu. Za svaku molitvu, pa i za ovaj način molitve, potrebno je vrijeme. Čovjek će za ono što mu je vrijedno, do čega mu je stalo, uvijek pronaći vrijeme. Izborit će se pa makar se nekada morao i laktati sa svijetom koji ga okružuje. Unutarnju molitvu možemo nazvati i molitvom Božjeg djeteta, grešnika kojemu je oprošteno i koji pristaje prihvatiti ljubav kojom je ljubljen, te joj želi odgovoriti ljubeći je još više.
Za unutarnju molitvu potrebna je šutnja.
Ta je šutnja poklon.
Tajna.
Potrebna je, ne samo šutnja od riječi i galame, buke, nego i šutnja od unutarnje buke, misli, želja koje čovjeka bacaju sad ovamo sad onamo. Ta unutarnja šutnja je „znak svijeta koji dolazi“, reći će sv. Izak Ninivski u svom djelu „Tractatus mystici.“ Kad se nalazimo u blizini nekog koga ljubimo i poznajemo počesto nam nisu potrebne riječi. Sama blizina osobi je komunikacija, to je već neka vrsta odnosa. Potreban je samo pogled i moguće je uvidjeti kako je taj čovjek. Kod ljudi to možemo primijetiti po licu i očima. Levinas E. će reći u svojim aforizmima da „oko ne svijetli, nego govori“, i “oko koje govori, gleda tek kad sluša.“ Isto tako na neki način prilazimo Bogu, onome kojemu vjerujemo, kojega ljubimo i kojega barem donekle poznajemo.
Šutnja je dublji i rječitiji govor od riječi.
Riječi u toj molitvi nisu govor, već su one, ako ih ima, grančice koje podržavaju oganj ljubavi. U toj tišini, nepodnošljivoj za mnoge i besmislenoj, Otac nam izriče svoju utjelovljenu Riječ i daruje svoga Duha.
Svaka molitva je djelovanje milosti u nama, ona je Božji dar za koji čovjek treba učiniti svoj dio, a to je pripremiti se i očekivati, a kad će se to dogoditi ne ovisi o Njemu. Na nama je učiniti svoje, kako bismo ga čuli kad ga budemo zazivali ili se On bude obraćao nama. Moglo bi nam se dogoditi kao i Pilatu, kad je upitao Isusa prije smrtne osude odakle je, a Isus mu nije dao odgovora. Naravno, ne zato što ne bi znao odakle je, nego zato jer Pilat nije imao uši koje bi razumjele odgovor.
fra Dario Galić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
