Njemačke i talijanske zone utjecaja i vojničke nazočnosti utvrđene su na sastanku Galeazza Ciana i Joachima von Ribbentropa, koji je održan u Beču od 21. do 22. travnja 1941 godine.
Prva zona bila je izravno pripojena Italiji i postala je njezin sastavni dio.
Druga zona bila je razvojačena sljedećom formulacijom članka 1. drugog Rimskog ugovora koji ima naslov “Sporazum o pitanjima vojničkog značaja koja se odnose na jadransko primorsko područje”: “Hrvatska se vlada obvezuje, da na otocima i na području između mora i crte, prikazane na karti, koja čini sastavni dio ovog sporazuma, neće podići niti podržavati nikakvu vojničku utvrdu ili uređaj, kopneni, pomorski ili zrakoplovni, nikakvu vojničku (operacionu) bazu i nikakvu napravu koja bi se mogla iskoristiti u ratne svrhe, niti kakvu tvornicu ili skladište streljiva i vojnog tvoriva.”
Treća zona prostirala se između sjeverne granične linije II. zone i njemačko-talijanske demarkacijske linije.
Dana 10. travnja 1941. godine Slavko Kvaternik je proglasio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, a istog dana su u Zagreb ušle njemačke postrojbe. Odmah poslije uspostave NDH u Zagrebu je uspostavljeno više njemačkih zapovjedništava i ustanova stacionarnog karaktera čija se nadležnost protezala na čitavo njemačko okupacijsko područje u NDH.
Tako je 12. travnja 1941. godine osnovan vojni Stožer njemačkoga opunomoćenoga generala u NDH dr. Edmonda Glaise von Horstenaua, sa svim tijelima armijskog korpusa, a na terenu s potrebnim vojnim postrojbama. Pojedini autori navode da je Hitler Horstenaua uputio u Zagreb da bi pomagao Slavku Kvaterniku da se što prije “formira policijska vojska”, ali i da bi neutralizirao “talijanski utjecaj na tu vojsku”.
Glaise von Horstenau – protivnik Talijana i podupiratelj vojskovođe Slavka Kvaternika
Horstenau je marginalizirao ulogu Italije, osjećao je averziju prema Hitlerovu rješenju po kojem je NDH spadala u talijansku sferu utjecaja.
Horstenau je posebno podupirao stajalište vojskovođe Slavka Kvaternika da ne udovoljava svim talijanskim zahtjevima, zbog čega su ga Talijani smatrali “intrigantom” i “osobitim smutljivcem”. Talijani su došli do zaključka da u Hrvatskoj postoje “dvije njemačke politike“. Ona koja se vodila iz Berlina bila je “svjesna talijanskih potreba”, a lokalnu je politiku diktirao “zloglasni Horstenau” i prema Talijanima je bila “u svemu neprijateljska”.
Prema izvješću načelnika stožera Druge talijanske vojske Giacoma Zanussija Zagreb je bio “centrala svih njemačkih intriga u Hrvatskoj”. Specijalni predstavnik talijanske fašističke partije u Zagrebu, general fašističke milicije Eugenio Coselchi izvještavao je da u Zagrebu uz mnoštvo službenih njemač- kih predstavnika djeluje i više stotina policijskih agenata. Procjenjivao je da je u Zagrebu bilo barem 900 gestapovaca, a u Dalmaciji čak dvije tisuće.
Teritorijalne pretenzije Italije – Dalmacija se nastoji prikazati kao talijanska zemlja
Politika ustaškog režima predvođenog poglavnikom dr. Antom Pavelićem bila je od početka ograničena snažnim njemačkim i napose talijanskim utjecajem u NDH. Njemačke i talijanske zone utjecaja i vojničke nazočnosti utvrđene su na sastanku Galeazza Ciana i Joachima von Ribbentropa, koji je održan u Beču od 21. do 22. travnja 1941. Naime, fašistička Italija je također bila zainteresirana za što neposredniji utjecaj na prilike i razvoj situacije u NDH. Rim nije bio samo zainteresiran za formalno-pravnu potvrdu svojih teritorijalnih pretenzija, nego je također vidljivo davao do znanja da želi biti što više prisutan u politici NDH i upozoriti na to da ona ulazi u talijansku interesnu sferu.
Talijansku je okupaciju pratila snažna promidžba, koja je nastojala prikazati Dalmaciju kao talijansku zemlju te je nastojala poduprijeti talijanske teritorijalne pretenzije. Talijanski nadzor u zaleđu nije bio toliko jak, no lokalne hrvatske vlasti bile su podvrgnute talijanskom vojnom zapovjedništvu i vlasti NDH nisu mogle učinkovito upravljati okupiranim područjima.
Photo: commons.wikimedia.org
Rimski ugovori – tragedija Hrvata Dalmacije
Problem razgraničenja Italije i NDH 1941. godine Za teritorijalni integritet NDH, tragičnim, Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. NDH je bila prisiljena Kraljevini Italiji odstupiti najveći dio hrvatske obale. Ovim razgraničenjem Italija je sebi prisvojila hrvatska etnička područja, NDH je izgubila vezu s otvorenim morem, lišena je svojih brodova i glavnih luka povezanih željezničkim komunikacijama s unutrašnjošću (Šibenik, Split).
Prema njemačkim obavještajnim izvješćima Nijemci nisu odobravali protuprirodnu i proizvoljnu hrvatsko-talijansku granicu. Prema sudu njihove obavještajne službe postojala je realna opasnost da Italija zaposjedanjem Hrvatske stvori “Balkan u starom smislu” jer “Hrvati neće nikad prestati osporavati Italiji obećanu zemlju i borit će se protiv volje Njemačke”.
Demilitarizirane talijanske zone u NDH
Istodobno, s Rimskim ugovorima potpisan je i “Sporazum o pitanjima vojnog značenja, koja se odnose na Jadransko primorsko područje”. Njime je dogovoreno da se priobalno područje NDH koje nije anektirala Italija, zajedno s dosta širokim zaleđem, podijeli u dvije zone.
Ona bliža moru nazvana je demilitarizirana zona, kasnije nazvana Druga zona.
Ta je zona uključivala Gorski kotar, Liku, znatan dio Hercegovine te sva područja uz jadransku obalu sa svim otocima koja su formalno bila u sklopu NDH.
U njoj vlast NDH poslije kolovoza 1941. godine nije smjela imati nikakve vojne objekte, ni utvrde, kao ni svoje policijske snage. Preostali pojas do dogovorene demarkacijske linije između talijanske i njemačke vojske u NDH nazvan je Treća zona i obuhvaćao je pojas od Karlovca preko Bihaća, Bugojna, Prozora do Bileće i Čajniča.
I u toj su zoni vlasti i njezinoj policiji nadležnosti bile donekle sužene.
Talijani stvarali nered u zonama pod njihovim utjecajem
Talijanska je nazočnost na velikim područjima NDH imala razorne učinke na njihovo gospodarstvo, i na gospodarstvo cijele države. Talijanske postrojbe počinile su mnogobrojne ratne zločine u zonama pod njihovim nadzorom, i u velikoj su mjeri doprinijele stvaranju i održavanju nereda u njima.
Talijanska nazočnost u Drugoj i Trećoj zoni spriječila je vlasti NDH da ostvare učinkovit nadzor nad većim dijelom područja tih zona.
Rimski ugovori potpisani 18. svibnja 1941. godine bili su vrlo težak udarac NDH i, kao što je istaknuto, podijelili su teritorij NDH južno od njemačko-talijanske demarkacijske linije u tri zone.
Tri mjeseca poslije Pavelić je izvršio drugu kapitulaciju pred Talijanima kada je talijanskoj Drugoj vojsci predao civilnu i vojnu vlast u Drugoj zoni.
Iz Druge zone NDH je morala povući sve ustaške postrojbe i raspustiti ustaške organizacije, a preostale su domobranske i oružničke postrojbe stavljene pod talijansko zapovjedništvo. Vlada NDH mogla je savjetodavno djelovati kod zapovjedništva talijanske Druge vojske preko općeg upravnog povjerenika dr. Andrije Karčića, kojeg je kasnije zamijenio dr. David Sinčić, a u vojnom pogledu to je mogla obavljati preko svog časnika za vezu generala Mihaila Lukića.
U Drugoj zoni (ili tzv. Jadranskome obalnom pojasu) Talijani su uz vojnu preuzeli i civilnu vlast i držali je sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine.
Talijansko vojno osvajanje obalne zone obavljeno je bez preliminarnih pregovora s Pavelićem. Zapovjednik policije Eugen Dido Kvaternik kasnije je potvrdio da reokupacija nije došla neočekivano jer je početkom kolovoza 1941. od Vlade Singera tada rukovoditelja obavještajne službe, dobio povjerljive informacije o etapnom osvajanju čitave Hrvatske. Kvaternik je o tome izvijestio Pavelića, ali je on tu prijetnju podcijenio.
Prva zona bila je izravno pripojena Italiji i postala je njezin sastavni dio. Druga zona bila je razvojačena sljedećom formulacijom članka 1. drugog Rimskog ugovora koji ima naslov “Sporazum o pitanjima vojničkog značaja koja se odnose na jadransko primorsko područje”: “Hrvatska se vlada obvezuje, da na otocima i na području između mora i crte, prikazane na karti, koja čini sastavni dio ovog sporazuma, neće podići niti podržavati nikakvu vojničku utvrdu ili uređaj, kopneni, pomorski ili zrakoplovni, nikakvu vojničku (operacionu) bazu i nikakvu napravu koja bi se mogla iskoristiti u ratne svrhe, niti kakvu tvornicu ili skladište streljiva i vojnog tvoriva.” Treća zona prostirala se između sjeverne granične linije II. zone i njemačko-talijanske demarkacijske linije. (Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike: povodom Mačekove autobiografije, Zagreb 1995., 106. )
Zaključak – Talijani imali vrlo negativan učinak na stanje u NDH
Iako je njemačka uloga u uspostavi NDH bila ključna, činjenica je da je tijekom 1941. talijanski utjecaj na razvoj događaja u njoj bio jači. Rimski ugovori i činjenica da su talijanske oružane snage držale pod nadzorom gotovo polovicu državnog područja imali su vrlo negativan učinak na stanje u NDH. Cjelokupni sustav policijske (kao i upravne) vlasti u NDH uspostavljen je po uzoru, ali i pod neposrednim pokroviteljstvom fašističke Italije i nacističke Njemačke. Područje NDH podijelile su Njemačka i Italija gotovo po polovici na sjevernu (njemačku) i južnu (talijansku) interesnu sferu, u kojima su u pojedinim prilikama preuzimale svu vlast.
Poseban problem u radu policijsko-obavještajne službe predstavljalo je to što je teritorij Nezavisne Države Hrvatske bio prekriven mrežom drugih, uglavnom neprijateljski orijentiranih obavještajnih službi, koje su mahom bile bolje ustrojene, osposobljene i opremljene. Stoga se velika energija trošila na njihovo otkrivanje, nadziranje i neutraliziranje.
U područjima NDH koja je talijanska vojska okupirala, koji je navodno bio pod suverenošću NDH, Talijani su uhićivali i radili što su htjeli, a na policijske vlasti NDH uopće se nisu osvrtali. Talijanska obavještajna služba, jednako kao i njemačka obavještajna služba, nisu iskreno surađivale s istim službama Nezavisne Države Hrvatske. Štoviše, one su često nastojale pridobiti njezine djelatnike, kako bi došli do obavještajnih podataka.
Stoga je talijansku policijsko- obavještajnu službu (kao i njemačka) vlast NDH tretirala kao neprijateljsku.
Odnos policijsko – obavještajne službe Nezavisne Države Hrvatske prema Italiji 1941. – 1943. godine DAVOR KOVAČIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Cijeli znanstveni rad možete pročitati ovdje
Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. godine
Tekst se nastavlja ispod oglasa
