“Ja nikada nisam htio da pjevam ni pticama, ni zvijerima, ni stablima, ni talasima morskim, već srcu ljudskom, i tražio sam ritam, riječ i zvuk za to, za takvo srce, meni uvijek blizo i srodno, a ipak tako svoje, tako zagonetno. I kad to srce nije razumjelo jedan glas, ja sam, na svojoj svirali, – ne na harfi ili na liri –izvabio drugi, bliži zvuk, pastirski, ja sam pokušao da sviram svirku od pastira rodnog sela zagorskog.
Nemam, dakle, niti sam imao ikad pretenzija koje su drugi, gotovo uvijek, silom, htjeli da mi nametnu. Ovaj krug, ova cjelina, ovaj splet, ovaj svijet koji sam dao, koji je sav tu, neka bude kao vrelo bar za jednu kap vode žednome, neka bude bar jedan trak svjetlosti u mraku, neka bude blagi melem, neka bude šta hoće, ali svakako će biti jedan – možda mali, ali dostižan – dio onog mene koji sam bio najbliži nedostižnome, neizmjernome.” (Gustav Krklec)
Gustav Krklec, jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, rođen je 23. lipnja 1899. godine u mjestu Udbinja kraj Karlovca. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskome opusu.
U svijet literature ušao je vrlo mlad, još kao šesnaestogodišnji varaždinski gimnazijalac. Javlja se istodobno s Krležom, Andrićem, Ujevićem i Šimićem. U Krklecovoj književnoj biografiji posebno je bitna 1919. godina, kada zajedno s A. B. Šimićem i Nikolom Miličevićem pokreće književni časopis Juriš i kada mu u Zagrebu izlazi prva pjesnička zbirka Lirika. Iste je godine u časopisu Scena tiskana i njegova jedina drama Grobnica, koja mu za života nije praizvedena. Poput Grobnice ostao je podjednako književnokritički nezapažen i Krklecov prvi i jedini roman Beskućnici, tiskan u Zagrebu 1921. godine. Druga je Krklecova pjesnička zbirka Srebrna cesta, objavljena također 1921. godine, koja je zbog velika odjeka publike i kritike doživjela i drugo izdanje 1928. godine. Srebrnom cestom najavio je i neke od bitnih odrednica vlastite poetike: konciznost, neposrednost i preciznost lirskog iskaza, kojim se očituju vedrina i životna radost, ali i prepoznatljive metafizičke tjeskobe.
Borbenost i žustrina krasile su njegov temperament od rane mladosti pa je tada zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv bana Cuvaja morao napustiti varaždinsku i upisati se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju. Zbog loših ocjena morao je ponovno mijenjati gimnaziju te odlazi na Sušak. U jesen 1921. godine započeo je studij filozofije i psihologije u Zagrebu, potom je otišao u Prag, asistirao je kod Karela Čapeka te odlazi u Beograd, gdje ostaje do 1941. godine. Tamo su nastale i njegove zrele zbirke Darovi za bezimenu(1942.) i Tamnica vremena (1944.). U međuvremenu svoju je osebujnu fizionomiju ostvario zbirkama Nove pjesme (1923.), Ljubav ptica (1926.), Izlet u nebo (1928.) i San pod brezom (1940.).
Tijekom rata nakratko se preselio sa suprugom Mirjanom u Slankamen, a kraj je rata dočekao u Samoboru. Poslije rata vratio se u Zagreb, a u rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu.
Uz poeziju, Krklec je pisao i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkoga, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. U starijoj dobi sve više piše pjesme za djecu, objavljujući ih u časopisu Radost, kojem je bio jedan od utemeljitelja, a izdao je i više zbiraka dječjih pjesama: Put u život, Telegrafske basne, Zvonce o repu, Drveni bicikl, Majmun i naočale i San ili java. Još je za života Gustav Krklec za svoje plodno i vrijedno književno stvaralaštvo primio brojna stručna i društvena priznanja, među kojima i Nagradu za životno djelo Vladimir Nazor (1969.). U prigodi stote obljetnice piščeva rođenja, 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu, u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu trajni znamen, spomen-ploču. U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Gustava Krkleca.
Čitajući djela i literaturu o tome jedinstvenome umjetniku, o njegovu životu i opusu, stekli smo dojam da je bio jedinstvena razigrana duša koja je uživala u životu. Živio je zanimljivo, obišao velik dio svijeta, ali se uvijek vraćao svojem rodnom Zagorju. Za sebe je rekao: „Sretan sam jer sam čovjek.“
Gustav Krklec umro je 30. listopada 1977. godine u Zagrebu.
