23. svibnja 1849. ban Khuen Hedervary – kako su Khuen, mađaroni i Srbi zajedno surađivali protiv hrvatskih interesa?

Donedavno apolitičan pravoslavni puk srbiziran je i iskorištavan u khuenovskom pacifiranju hrvatskoga naroda.  U isto vrijeme na području Hrvatske sve više jača jugoslavenstvo te je sve manje onih koji budućnost Hrvatske vide u sastavu Austro-Ugarske. (Izvadak iz knjige ‘Velikosrpska politika prema Lici’, Zdravko Dizdar, Institut Ivo Pilar).

U Hrvatskoj je od 1883. do 1903. ban Khuen Hedervary, rođen na današnji dan 1849. godine, provodio pojačanu mađarizaciju i progonio Hrvate, služeći se u politici poznatom rimskom izrekom “Divide et impera” (Podijeli pa vladaj), što je izazivalo odlučan hrvatski otpor.

U provedbi protuhrvatske politike oslanjao se i na hrvatske Srbe.

Lika – suradnja Khuena, mađarona i Srba protiv pravaša i hrvatskih državotvoraca

Uzmimo primjer Like, jednog od najjačih pravaških uporišta u Hrvatskoj. Naime, pravaši su na prvim izborima tijekom Nagodbe za Hrvatski sabor u dijelu bivše Vojne krajine, koji su održani 1883., pobijedili u pet kotara, od kojih su Brinje, Brlog i Karlobag spadali pod Ličko-krbavsku županiju. No, nakon Khuenove izborne reforme 1888., u izbornom kotaru Gospić, središnjem u Županiji, za razliku od prije, tada su prevladali pravoslavci, a mađaronski kandidati, većinom Srbi, pobjeđuju u svim kotarima. Na čelu im je bio Ličanin, generalski sin, veliki župan (do 1901.) Budislav pl. Budisavljević, te je Khuen tu nesmetano vladao.

Budisavljeviću je posebno zamjereno što je sustavno gušio političke slobode, okomljući se pritom uglavnom na pravaše, pa je zapovjedio da oni ne smiju biti izabrani u županijsku Skupštinu, te što je preko državne uprave na javni trošak financirao srpske institucije, dopustio uporabu srpske crkveno-narodne zastave identične zastavi srpske države, čime se ona nametala (a za Mažuranića je bila zabranjena), i ćirilične natpise na ustanovama te je poticao javne manifestacije ličkih Srba.

Time je donedavno apolitičan pravoslavni puk srbiziran i iskorištavan u kuenovskom pacifiranju hrvatskoga naroda. Tako se uz potporu mjesnih vlasti osnivaju razne udruge prožete srpskim nacionalnim duhom, kao što su bile srpske kreditne i zemljoradničke zadruge, srpska pravoslavna crkvena pjevačka društva i srpske čitaonice, npr. u Gospiću Srpska štedionica, Srpsko pjevačko društvo i Srp- ska čitaonica, zatim u Gračacu, Korenici, Ličkom Petrovom Selu, Lovincu, Medku, Otočcu, Plaškom i Udbini srpske štedionice, u Otočcu i Udbini srpske čitaonice i u Otočcu i Donjem Lapcu srpske zadruge.23 Istodobno pokrenuti list Srpske samostalne stranke u Gospiću zvao se Srbin (1898- 1911)., vlasnik i nakladnik bio mu je Petar M. Krajinović, paroh iz Široke Kule, a odgovorni urednik Stevo Obradović.

Srbe u Lici potiču i pomažu iz Srbije zbog ideje svesrpstva

Time se izražavao poseban identitet u odnosu na hrvatsku stranu, koja je u Gospiću izdavala list Hrvat (1895.-1911.), glasilo Starčevićeve Hrvatske stranke prava (ur. Toma Ban). Odmah na početku lista istaknuto je “Srbin je najmlađi borac srpski”. List je pokrenut s namjerom “jačanja srpske svijesti i obrane srpstva i srpskijeh svetinja na ovoj strani – S vrata Velebita na domak Gori Petrovoj”.

Uz sučeljavanje s Hrvatima list trajno iskazuje i antisemitizam, optužujući Hrvate da su se uortačili s “Čivutarijom” protiv Srba.

Taj list i srpska zajednica u Lici imali su pomoć i izvana jer su im iz srpske države stizala sredstva koja su podupirala ideju svesrpstva, ali i razni srbijanski listovi poput Velike Srbije, Radikala, Glasa naroda, Šabačkog glasnika ili Srpskog lista, što su 1888. evidentirale i županijske vlasti u Gospiću, koji su podupirali ideju širenja srpstva na štetu Hrvata.

Tako je u Gospiću osnovana tajna srpska organizacija Dušan Silni, koja radi na odcjepljenju hrvatskih zemalja u “zapadnim granicama Velike Srbije na crti Virovitica- Karlovac-Gospić-Karlobag” i njihovu pripojenju Srbiji. Iz Beograda su pismeno pozdravili ovaj uspjeh “u dičnom srpskom gradu Gos- piću”.

Sve je to izazivalo napetosti i vrijeđalo je hrvatske nacionalne interese.

Služenje hrvatskih Srba stranim interesima kada je Hrvatska bila najugroženija produbljivalo je hrvatsko-srpski spor.

Protuhrvatski list Srbobran i Khuen Hedervary

Khuen je omogućio da već 1884. u Zagrebu izlazi list Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke, na ćirilici, koji vodi najžešću protuhrvatsku promidžbu te tako svojim pisanjem iritira hrvatsku javnost.

Kada je Srbobran 1902. u Zagrebu objavio članak Nikole Stojanovića (1880.-1964.) nazvan “Do istrage (uništenja) naše ili vaše”, u kojem negira ime, jezik i narodnost Hrvata, i najavljuje im rat do uništenja, izbili su u gradu i prvi spontani protusrpski prosvjedi. Pokazali su da Hrvatskoj ne prijeti samo opasnost da ju podčine Beč i Budimpešta, nego i Beograd. Prosvjedi su bili najava snažnog protumađarskog pokreta 1903.

Pokazali su da Hrvatskoj ne prijeti samo opasnost da ju podčine Beč i Budimpešta, nego i Beograda. Prosvjedi su bili najava snažnog protumađarskog pokreta 1903. tijekom kojega, a ni poslije nije bilo protusrpskih izgreda.

Khuen je morao napustiti Hrvatsku, a na političku scenu je 1906., pobjedvši na izborima, stupila Hrvatsko-srpska koalicija, kada se međunacionalnom suradnjom Hrvata i Srba nastojalo suprotstaviti politici Pešte i Beča. Kasnije se ona, pod vodstvom Svetozara Pribićevića, pretvara u prorežimsku stranku. Pribićević je bio pristaša približavanja Hrvatske prema Srbiji i bitno je utjecao na događaje u vezi s ujedinjenjem 1918. godine.

Jačanje jugoslavenstva u Hrvatskoj

U to vrijeme na području Hrvatske sve više jača jugoslavenstvo te je sve manje onih koji budućnost Hrvatske vide u sastavu Austro-Ugarske.

Zbog napetih i ratnih odnosa sa Srbijom tijekom Balkanskih ratova te u Prvom svjetskom ratu, kada je u hrvatskim zemljama za austro-ugarske napade na Srbiju bilo mobilizirano više od 70.000 vojnika, od kojih oko 15.000 Srba, Beč i Pešta pojačavaju protusrpsku politiku.

To će utjecati na odnose prema Austro-Ugarskoj, ali i na odnose između Hrvata i Srba.

Godine 1903. skupina časnika srpske vojske osniva u Beogradu tajnu terorističku organizaciju Crna ruka, koja 1911. dobiva naziv Ujedinjenje ili smrt, čija je osnovna zadaća ujedinjenje srpstva na cijelom prostoru gdje Srbi žive, tj. na području planirane Velike Srbije (koja, osim Kraljevine Srbije, obuhvaća “sve srpske pokrajine”: Hrvatsku, Primorje, Slavoniju, Srijem, Vojvodinu, BiH, Crnu Goru, Staru Srbiju i Makedoniju).

U ostvarivanju svojih ciljeva koriste se i atentatima, od kojih je onaj 1914. na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu bio povod Prvom svjetskom ratu.

Izvadak iz knjige ‘Velikosrpska politika prema Lici’, Zdravko Dizdar, Institut Ivo Pilar.

Cijelu knjigu i znanstveni rad možete pročitati ovdje: Velikosrpska politika prema Lici

*Khuen-Héderváry, Károly (Karlo, Dragutin), mađarski grof i političar (Jeseník, Češka, 23. V. 1849 – Budimpešta, 16. II. 1918). Isprva veliki župan u Győru; hrvatski ban 1883–1903; potom u dva navrata ugarski ministar predsjednik. Tijekom obnašanja banske časti u Hrvatskoj provodio brojne mjere mađarizacije vješto se koristeći hrvatsko-srpskim prijeporima i favorizirajući srpske političare naspram hrvatskih. Nasilno provodio izbore za Hrvatski sabor, smanjio broj saborskih zastupnika i osloncem na njemu odane političare znatno utjecao na rad Sabora. Zbog izrazite protuhrvatske politike fizički napadnut tijekom jednoga saborskoga zasjedanja (takozvani “vritnjak” J. Gržanića). Usprkos vladavini koja je za Hrvatsku ostala zapamćena kao “teške godine”, Khuenovo doba obilježio je i nastavak procesa modernizacije u gospodarstvu, upravi, prosvjeti i kulturi.