Dana 8. listopada 2016. obilježavamo 25. obljetnicu mučeničke smrti vlč. Ivana Burika, isti dan slavimo i Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Udruga dr. Ante Starčević iz Tovarnika, zajedno s MK Hrvatski sokol iz Osijeka već osmu godinu zaredom organizira utrku koja je posvećena vlč. Ivanu Buriku i svim mučenicima Crkve u Hrvata.
Obilježavanje će započeti u 8. listopada 2016. u 11:00 sati u Vukovaru na ušću rijeke Vuke u Dunav molitvom ispred križa „Žrtvama za slobodnu Hrvatsku“. Start utrke u 11:20 sati na vukovarskom mostu Jean-Michel Nicolier.
Cilj je u Tovarniku na groblju Sv. Križa oko 14:40 sati, a tada će uslijediti polaganje vijenaca i zajednička molitva na mjestu masovne grobnice i kod spomen-poprsja i groba svećenika Ivana Burika.
U tovarničkoj župnoj crkvi Sv. Mateja, apostola i evanđeliste u 19:00 sati uzoriti kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, predvoditi će zajedno s Đakovačko – osječkim nadbiskupom mons. Đurom Hranićem i brojnim svećenicima misno slavlje za pokojnog župnika vlč. Ivana Burika.
Predsjednice Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović preuzela je pokroviteljstvo nad organizacijom “8. Memorijalne utrke Vukovar – Tovarnik u spomen na vlč. Ivana Burika i 663 mučenika Crkve u Hrvata”, a povodom 25. godišnjice i Dana neovisnosti Republike Hrvatske.
Tko je bio vlč. Ivan Burik?
Ivan Burik rođen je 8. studenoga 1928. godine u srijemskom selu Neštin, a mučenički umro u Tovarniku 8. listopada 1991.
U vrijeme njegovoga rođenja mjesto Neštin nalazi se u sastavu župe Ilok. U rodnom je mjestu Ivan Burik završio šest razreda pučke škole te se zarana zbog slabijeg imovnoga stanja roditelja zaposlio kao pisar. Otac Ivan i majka Katarina mladoga Ivana odgajaju u zdravom domoljublju i čovjekoljublju. Ivanov otac u vrijeme osnivanja Banovine Hrvatske 1939. godine aktivno djeluje u mjesnoj organizaciji HSS-a te je nakon početka Drugoga svjetskoga rata zbog svoga domoljubnoga opredjeljenja imenovan načelnikom toga srijemskoga mjesta.
1943. godine upravo zbog djelovanja u lokalnoj vlasti Ivanovog oca Ivana prilikom jednoga upada u selo odvode i mučki ubijaju pripadnici partizanskih postrojbi. Stoga je on morao s majkom i bratom 1943. iz rodnog Neština izbjeći u Ilok, a pri kraju Drugoga svjetskoga rata 1944. pred Srijemskom frontom put ih odvodi u Slavoniju, tj. u mjesto Strizivojnu.
Zakratko su se vratili do Vinkovaca, a onda 12. travnja 1945. Ivanova obitelj našla se u koloni hrvatskih izbjeglica i stradalnika koji su se zaputili prema Austriji te su došli sve do Bleiburga, odakle su vraćeni od Engleza. Stigavši u Maribor, on, majka i brat pridružuju se manjoj grupi ljudi koji su krenuli u Domovinu. Putovali su ponajviše sami, mimo svih povratničkih skupina, izvan glavnih putova te su se ponovno našli u Strizivojni. Nakon što su obaviješteni o opasnostima koje ih čekaju pri povratku u Neštin, nisu se više usudili vratiti na vlastito ognjište. Obitelj se odlučila trajno nastaniti u Strizivojni. Ivan Burik je zbog oskudice bio primoran sve do 1948. zaposliti se kao pastir, jer je obitelj u vrtlogu rata i poslijeratnih zbivanja u komunističkoj Jugoslaviji ostala bez sve imovine. 1950. pozvan je na odsluženje vojnog roka, a po povratku, opet zakratko, zaposlio se kao službenik u mjesnoj zajednici. S još tridesetoricom s osječkoga i đakovačkoga područja poslan je na doškolovanje za statističara u Zagreb. Ispite je položio samo on i još jedan sudionik tečaja. U toj struci radioje kratko i u Đakovu gdje je prijateljevao s đakovačkim svećenicima i bogoslovima. Komunisti su ga otkrili i istjerali s posla. Nakon gubitka posla odlučio je privatno završiti gimnaziju koju je pohađao na Salati u Zagrebu. Već kao zreo čovjek, upisao je teološki studij u Đakovu te gaje redovito završio. Za svećenika je zaređen 6. ožujka 1960. u svojoj trideset drugoj godini života. Prve tri godine (1960.-1963.) bio je kapelan u đakovačkoj župi, koja je tada imala velike filijale u bližoj okolici grada. Unatoč vrlo nepovoljnim okolnostima, u svim je filijalama podigao prve prostrane katehetske dvorane i uredio sakristije. U svim povjerenim selima vlč. Ivan Burik započeo je intenzivni pastoralni rad te pripravio put kako bi filijale postale samostalne župe. To su današnje župe Viškovci, Đakovačka Satnica i Đakovački Selci.Najveći pastoralni rad, sve do posljednjih dana života, proveo je u velikom srijemskom mjestu Tovarniku gdje je bio župnik punih 28 godina. U to povijesno znamenito mjesto došao je 1. srpnja 1963. godine i odmah se suočio s još uvijek živim ranama i ruševinama, koje su kao vidljivu posljedicu događaja s kraja Drugoga svjetskog rata i poratne komunističke represije nosili njemu povjereni župljani Tovarnika. Radin i uporan, oštro principijelan i očinski brižan, kakav je vlč. Ivan Burik bio i kako ga mještani svih mjesta u kojima je služio pamte, u prvi mah činilo se kao da ne pristaje zatomljenom mentalitetu nove sredine. No uskoro su svi otkrili njegove vrline; prije svega iskrenu i djelatnu zauzetost na brojnim područjima djelovanja. Vlč. Ivan odmah se prihvatio posla: obnove zapuštenih župskih objekata i župne zajednice.
Planskim radom, velikim osobnim marom, od stare crkve načinio je uzoran sakralni objekt, a uz njega novi župni dom. Njemu svojstvenom radišnošću, bez propuštenog sata, katehizirao je djecu i mlade, ozbiljnom riječju obnavljao zapuštena i zastrašena srca odraslih. Vlč. Burik je bio čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, predanog trpljenja, široke naobrazbe, blizak običnim malim ljudima te je na taj način svakom čovjeku iskazivao iskrenu kršćansku ljubav. Vlč. Ivan Burik u svom pastoralnom djelovanju nije napuštao iskrenu brigu za sav povjereni mu puk pa je kao iskreni zagovaratelj ekumenskog dijaloga i suživota različitih vjera, naroda i rasa jednako pomagao i pravoslavnom stanovništvu Tovarnika.
U teškim trenucima 1991.godine vlč. Ivan Burik izrekao je brojne govore u kojima poziva na toleranciju, mir i ljubav po primjeru Krista Kralja. To se zorno vidi u govoru kojeg je vlč. Ivan održao 21.srpnja 1991. godine prigodom mlade mise tovarničkog mladomisnika svećenika Grge Grbešića. On je upravo tada svećenika Grgu pozvao da po primjeru Krista Kralja bude svjedok evanđelja među svim vjerama, rasama i narodima, a tom je prigodom izrekao: Ja te zovem i pozivam da mladu misu priključiš Kristovoj žrtvi za mir za dobro svih ljudi, svih boja, svih rasa, svih imena. Jer onaj koji je tebe i tvoje prijatelje pozvao: “Pođite za mnom!”, jednako je umro za sve ljude i nije imao ništa bolje i veće nego da dade svoj život za mir svijeta za prijateljstvo i ljubav među ljudima. Ne znam koji bi bio bolji poziv od ovoga koji i vama taj isti Krist od prije 20. stoljeća upućuje da nastavite njegovu misiju, njegovo poslanje, jer upravo to da se priključite njegovoj žrtvi i da nosite mir ljudima… Neka ova sveta misa bude ujedno i molitva velikom svećeniku Isusu Kristu Kralju da ustrajete dokraja! Upravo navedeni primjer vlč. Ivana Burika izravno povezuje s brojnim svjedocima vjere i prvim misionarima na srijemskom području iz vremena ranoga kršćanstva, a poglavito blisko njegovim riječima i njegovom shvaćanju rimokatoličke vjere blizak je cibalski mučenik sv. Polion koji je 304. godine pred rimskim carskim prefektom Probom u vrijeme progona pod Dioklecioanom i Maksimijanom jasno posvjedočio nepokolebljivu vjeru i kršćansku odanost Kristu Kralju.: Lakoumni su i prevrtljivi oni što zanemaruju svoga Stvoritelja povodeći se za vašim praznovjerjem; naprotiv, oni se pokazuju pobožni i postojani u vjeri nebeskoga Kralja koji i u mukama održavaju njegove zapovijedi. Koje zapovijedi? Kojega Kralja?-upita prefekt Probo Svete i pobožne zapovijedi Krista Kralja – odgovori Polion. U čemu se one sastoje? – U tome daje samo jedan Bog na nebu, da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da se od svojih prijestupa valja popraviti, da dobri moraju ustrajati u održavanju svoje odluke, … Nadalje, da valja strpljivo podnositi nepravde, a nepravdu apsolutno nikome ne činiti te hiti spreman odreći se i svojih dobara, a tuđa ne željeti nikada. I onaj će koji zbog vjere prezre casovitu smrt, što mu je vi možete zadati, živjeti zauvijek. Ako ti se sve to ne sviđa, možeš me suditi.
Tovarnički župnik vlč. Ivan Burik primio je posebnu milost od Boga i snagu Duha Svetoga te je u tragičnim okolnostima posljednjeg rata u Hrvatskoj posvjedočio svoju ljubav prema Kristu Kralju i Katoličkoj Crkvi žrtvom vlastitoga života. Mučki je ubijen od strane srbijanskih paravojnih postrojbi i lokalnih tovarničkih srpskih dobrovoljaca 8. listopada 1991. godine u župnoj kući u Tovarniku, a ekshumiran je iz masovne grobnice i pokopan na mjesnom groblju 31. siječnja 1998. godine sa svojim župljanima, koji su, kao i on, ubijeni iz mržnje tijekom srbijanske oružane agresije i okupacije Tovarnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
