25. srpnja 1990. ‘Veliki srpski sabor’ u Srbu i stari kult ‘ugroženog Srbina’

Srbi
Beograd, 9.7.2020 - U više srbijanskih gradova, meðu kojima u Beogradu, u èetvrtak je u tijeku mirni prosvjed, a nekoliko tisuæa ljudi, uglavnom mlaðih, sjedi na cestama i ploènicima u glavnom gradu, kao i u Nišu i Novom Sadu. Prosvjednici u Beogradu sjede ispred Skupštine Srbije, dok na stubištu iza te institucije sjedi i pedesetak policajaca sa štitovima i kacigama. foto HINA/ Velimir ILIÆ/ ua

‘Kult ugroženog Srbina’ nije nova pojava u srpskoj politici. Ova fraza se iz Srbije sustavno i sistematski širila među Srbe u Hrvatskoj i bila glavni okidač za agresiju 1991. godine. Pokazalo se da je fraza o ‘ugroženom Srbinu’ u stvarnosti prijetnja Hrvatima. Tako je bilo kada je izvikivana na ‘Velikom srpskom saboru’ 25. srpnja 1990. uoči rata u Hrvatskoj.

‘Kult ugroženog Srbina’ nije nastao 2020. u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, niti prije toga 1991. s Jovanom Raškovićem, niti sa Slobodanom Miloševićem. Ta patogena i lukava političko-manipulativna fraza u službi stvaranja Velike Srbije stara je 150 godina i često služi kao propagandno-psihološka priprema za agresiju na druge narode, a osobito hrvatski narod.

Lažna ‘ugroženost Srba’ bila je glavni motiv i pokretač agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Mit o ‘ugroženim Srbima’ počeo je prljavu kampanju već u Jugoslaviji nakon Titove smrti, prvo na Kosovu gdje je albanski narod bio izložen velikosrpskom teroru, a dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1986. počela je kampanja o ‘ugroženim Srbima u Hrvatskoj’.

Kult o ‘ugroženom Srbinu’ – propagandna fraza koja pokreće ratove u korist Velike Srbije

Vrlo je zanimljivo da su Srbi frazu o ‘ugroženom Srbinu’ masovno koristili još prilikom stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine, premda je Banovina bila u okviru Jugoslavije. Militantnim pokličem ‘Srbi na okup!“ okupljali su ljude u pobuni protiv stvaranja hrvatske banovine u Jugoslaviji. Smetala im je hrvatska banovina kao dio Jugoslavije, a kako onda ne bi samostalna Hrvatska. Banovina nestaje vojnim pučem 27. ožujka 1941. u Beogradu kada Srbija ponovno uvlači u svjetski rat Hrvate, Srbe i druge narode, jednako kao i 1914. godine. Daleko najveću cijenu II. svjetskog rata platio je hrvatski narod koji na popisu 1948. ima najveće demografske gubitke i manjak stanovništva kao posljedica ratnih djelovanja, zločina četnika u NDH i genocidnog istrebljenja Hrvata koje su izveli partizani nakon završetka rata.

O događajima u NDH se jako puno zna, a posebno je posljednjih godina došlo do otkrivanja značajne arhivske građe.Teza o ‘ugroženom Srbinu’ bila je početkom rata i raspada Jugoslavije plasirana iz redova Srpske pravoslavne crkve u Beogradu kada je napisan i u javnost plasiran dokument pod imenom Valerijanov memorandum. Dokument je bio pun laži i pretjerivanja. U njemu piše da je već u lipnju 1941. u NDH ubijeno 100.000 Srba (prije otvaranja logora Jasenovac), u kolovozu već 180.000 ubijenih Srba, a u rujnu 1941. taj broj je narastao na nevjerojatnih 360.000 ubijenih Srba! Istovremeno, dok SPC širi strašnu laž o stotinama tisuća ubijenih Srba, javlja se i drugi dokument koji se zove Homogena Srbija koji postaje službeni dokument četničkog pokreta koji je bio pod nadzorom Vlade u Londonu. Prema tom dokumentu, treba uništiti sve Hrvate južno od linije Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag.

Sustavno se širi laž i uveličavaju žrtve o enormno i nemoguće velikom broju ubijenih Srba i u isto vrijeme provodi genocidna politika prema Hrvatima.

Četnički plan Moljevića Homogena Srbija realiziran 1991. godine

Ovaj obrazac je ponovljen u Domovinskom ratu, samo sa puno boljim pozicijama za ostvarenje Velike Srbije koje su uvijek bile vođene iz Beograda. Došlo je vrijeme za provođenje genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Četnici 1991. više nisu bili gerilski pokret kao u NDH, već militantna snaga koju vodi do zuba naoružana JNA praćena tisućama dobrovoljaca iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Zajednički i s istim ciljem počinju agresiju na Hrvatsku s poznatom propagandon na dva temelja: šire ‘kult ugroženog Srbina’ u Hrvatskoj i strah među srpskim stanovništvom, a istovremeno kreću u realizaciju planova Stevana Moljevića i genocidnog etničkog čišćenja Hrvata. Gdje je 1991. prošla četnička vojska i JNA ostaju spaljena sela, protjerano i pobijeno stanovništvo, koncentracijski logori i mučenja, sustavno silovanje žena, rušenje katoličkih crkava i dr. To je bilo opće pravilo od Konavala i Dubrovnika na jugu do Vukovara i Baranje na sjeveru – doslovno fizičko uništenje Hrvata prema nacrtima četničkih ideologa. JNA je bila instrument, jer je ta vojska i tako bila velikosprska na sličan način kao i vojska prvoj Jugoslaviji; nacionalno svjesni Hrvat u toj vojsci nije mogao egzisrtirati, a u svakoj jugoslavenskoj vojsci dominirali su Srbi.

Moljevićeve ideje, dakle, realizirane su 1991. u Hrvatskoj i 1992. u Bosni i Hercegovini kada je dostignuta linija Velike Srbije, a Hrvati i Bošnjaci etnički očišćeni ubijanjem, silovanjem i progonima. Ostali su izolirani džepovi koji su se branili od potpune realizacije te monstruozne ideje i nestanka Hrvata južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ono što je ostalo od tog fašističko-četničkog plana zove se danas Republika Srpska, genocidna tvorevina nastala etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka.

Kult o ‘ugroženom Srbinu’ – hranjen i uzgajan u Jugoslaviji

U Titovoj Jugoslaviji se pažljivo ‘uzgajao’ mit o ugroženom Srbinu, a pothranjivan je lažima o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Uz dužan pijetet prema svim žrtvama rata, tako posebno i logora Jasenovac, valja ustanoviti da je takva bezočna manipulacija brojkama, kao i opisima mučenja u kojima i časne sestre maljem razbijaju glave kozaračkoj djeci (kakve monstruozne laži!) dovela do situacije da upravo ta teza poslužila kao okidač za oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj. Iz Beograda je širena histerija da su Srbi ugroženi jer se stvara nova ‘Tuđmanova ustaška Hrvatska’.

Zbog toga Srbi trebaju uzeti oružje u ruke i pobiti sve ‘tuđmanovce’. U praksi je to značilo da treba ostvariti Veliku Srbiju. Dobar dio Srba u Hrvatskoj nasjeo je na sustavno širenu propagandu i mržnju iz Beograda, uz obilatu pomoć Srpske pravoslavne crkve koja ima veliki utjecaj među Srbima gdje god žive.

‘Veliki srpski sabor’ nije slučajno održan u Srbu 1990. godine. Mjesto Srb ima poseban značaj: 45 godina imalo je središnje mjesto u Hrvatskoj kao ‘Dan antifašističkog ustanka’ i obilježavalo se na najvišem državnom nivou. U stvarnosti se 1941. radilo o općem srpskom oružanom ustanku u kojem su pored komunista sudjelovali četnici, različite naoružane skupine seljaka, a pomoć i podršku svemu davali su čak talijanski fašisti. Posljedica ustanka bili su stravični zločini i potpuno uništenje Hrvata na području ustanka, nešto što je vrlo slično događanjima iz 1991. godine i ‘novom ustanku Srba’. I danas šokira brutalnost i mržnja kojom su se srpski ustanici oborili na sve hrvatsko u srpnju 1941. godine. Većina toga je i danas obavijena velom šutnje i povijesne prašine, ali posljednjih godina su izašla na vidjelo zlodjela kao ubijanje cijelog roda obitelji Ivezić u Srbu od kojih je bio 18 djece i najmlađi Jure je imao samo 3 godine, ubijanje i stašno mučenje cijele obitelji Matijević i njihovo petero djece u Krnjeuši od kojih najmlađa Kata je imala samo 6 godina, ubijanje cijele porodice Balen i njihovo petero djece, bacaje u vatru bebe od 7 mjeseci Ivana Balena, bacanje u bunar djeteta Dragutina Jurjevića starog samo godinu dana ili strašan zločin ubijanja Anice Barać i njezinih osmero djece u Grahovu.

Kult ‘ugroženog Srbina’ širi se već 150 godina – davno prije pojave NDH

Kult ‘ugroženog Srbina’ ima svoju povijest dugu gotovo stoljeće i pol. Potječe iz razdoblja bana Khuena krajem 19. stoljeća, vremena važnog za formiranje ove ideologije. Bilo je to doba kada je Srbija dobila svoju kraljevinu na Berlinskom kongresu i kada je formirana moderna srpska nacija snažno vezana uz pravoslavno-povijesne mitove na kojima se temelji srpski nacionalizam.

Ugroženost’ Srba i srpstva dominantna je ideja srpske politike napose od 1878. godine, a koristi se kao važan čimbenik u agresiji na tuđe prostore i druge narode. Od tog vremena pokušavaju se realizirati planovi Načertanija koji su predviđali srpski ekspanzionizam prema zemljama koje su zacrtali da moraju postati dio Srbije, ili obnove tzv. Dušanovog carstva. Samo Dušanovo carstvo veliki je mit jer se radi o državi koja je trajala samo 25 godina od 1346-1371. kada je uništeno od Turaka u bitki na Marici. Dušanovo carstvo je velika povijesna prevara jer se radi o carstvu koje nitko nije priznao, a ‘car’ Dušan je bio proklet (anatemiziran) od vrhovnog poglavara svih pravoslavnih crkava – carigradskog patrijarha.

Povjesničar Mato Artuković: Kult ‘ugroženog Srbina’ traje već 130 godina zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima

Od 1878. se vodi agresivna politika širenja Srbije kontrolirana iz Beograda i obuhvaća sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. Iz nekih od ovih zemalja (Makedonija, Kosovo, Bosna i Hercegovina) putuju razna protestna poslanstva na relaciji Beč-Carigrad-Petrograd koja samo govore o ‘ugroženosti’ srpskoga naroda. I tu i u drugim ovdje nabrojanim zemljama (Ugarska, Banska Hrvatska, Dalmacija) stvaraju se stranke koje su pod izravnim utjecajem iz Beograda koji ih plaća i organizira.

Sva historiografska djela od 1878. odjekuju samo plačem tijekom cijele povijesti. Djela izašla iz pera pisaca Srpske samostalne stranke u Austro-Ugarskoj (ali ne samo njih) obrađuju samo veličinu svojega naroda, njegovu ugroženost, tuđu agresivnost (napose Hrvata). Srbin jr bez grijeha prema bilo kome i bilo kada, to je glavni lik u toj historiografiji tuđe krivnje. Hrvate se optužuje da su skloni kao narod nasljednom neprijateljstvu i ‘zatiranju’ Srba.

Srbija uvijek uzima stožerne točke u propagandi kojima nastoji stvarati ‘kult ugroženog Srbina’ i optuživati Hrvate za mržnju prema Srbima i genocidnost:

Dok nije bilo Jugoslavije, u Austro-Ugarskoj, Hrvate se teško optužuje za genocidne sklonosti zbog ‘unijaćenja’.
2. U prvoj Jugoslaviji, na optužnicu o ‘unijaćenju’ dodaje se ratovanje Hrvata u vojsci Austro-Ugarske (kao da nije normalno biti u vojsci države čiji si dio i kao da je Austro-Ugarska bila najveće zlo). To su arhetipovi koji se sustavno ucjepljuju među stanovništvo, a koje ga često bez rezerve prihvaća.

3. U drugoj Jugoslaviji, stožerne optužbe i nametanje kolektivne krivnje Hrvatima prebbacuje se na Jasenovac i NDH, te je tako ostalo do danas, premda je Srbija u međuvremenu izvršila genocid nad Hrvatima i Bošnjacima u posljednjem ratu.

4. Nakon Domovinskog rata i smrti predsjednika Tuđmana došlo je do agresivne propagande i pokušaja proglašavanja Oluje genocidnom akcijom. Ta kampanja dolazila je iz Beograda, a podržavao ju je veći broj medija i političara u Hrvatskoj. Prvu presudu generalim Gotovini i Markaču u kojoj su proglašeni krivima, Srbija i veliki dio političara i medija u Hrvatskoj dočekali su oduševljeno, dok su zbog oslobađajuće presude čak mijenjali zlurado sastavljene i već pripremljenen naslovnice.

Danas se u Srbiji ponovno pokušava dodati oslobodilačka akcija Oluja kao genocid nad Srbima, bez spominjanja tijeka događanja od pojave Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i Željka Ražnjatovića Arkana, trojke koja simbolički utjelovljuje političko-vojno-četničko zlo koje je nemilosrdno uništavalo Hrvate u svojoj domovini.

Srbija već godinama pokušava Oluju prikazati kao genocidnu kampanju protiv srpskog naroda u Hrvatskoj. Hrvatska je imala Božju pomoć, jer da su generali Gotovina i Markač osuđeni u Haagu, Srbija bi organizirala neviđenu kampanju o genocidnosti Hrvata u svijetu na sličan način kao o Jasenovcu.

Oluja bi bila proglašavana većim zlom od Jasenovca.

Ovako ostaju optužbe Srbije i njihove političko-klerikalne klike na skupovima koje održavaju svake godine u kolovozu, gdje se iz najviših vrhova države i SPC-a čuju riječi o ‘nacističkoj Hrvatskoj’, ‘Tuđmanu kao Hitleru’, ‘Hrvatskoj kao novoj NDH’ i slično. Na skupu kojem je nazočio Milorad Pupovac prije dvije godine u Bačkoj Topoli, predsjednik Srbije Vučić je najgorim mogućim riječima govori o nacizmu u Hrvatskoj.

Sve to se čini da bi se održao ‘kult ugroženog Srbina’ koji ide uvijek u paketu s idejama stvaranja Velike Srbije koja se ostvaruje protjerivanjam i ubijanjem ne-srba.

Izvori:

Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, dr. sc. Mato Artuković

Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, KREŠIMIR REGAN, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, Republika Hrvatska

USPOSTAVA I USTROJ REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE 1990-1991., Ivan Lučić, diplomski rad

Srpska propaganda prema Hrvatskoj 1989.-1992., Benedikt Staklarević, diplomski rad

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr