Za nas Hrvate kralj Ladislav je značajan zbog toga sto je koncem XI. st. u Zagrebu osnovao biskupiju i tako našem gradu postavio preduvjete da jednog dana postane kulturno, vjersko i političko središte hrvatskoga naroda. Bio je brat Jelene Lijepe, supruge hrvatskog kralja Zvonimira.
Razlog je osnivanja biskupije taj što je sjeverna Hrvatska bila daleko od hrvatskih biskupskih sjedišta u Splitu, Kninu i Ninu, pa je ovdašnji kršćanski narod lako mogao zapasti u vjersko neznanje i krivovjerje. To je vjerski razlog i potpuno je opravdan, a drugi je političke prirode i želje za učvršćenjem vlasti.
O osnutku zagrebačke biskupije po Ladislavu povjesničar i svećenik profesor Srećko Dragošević piše ovo:
“Ladislav je godine 1091. uspio uspostaviti vlast tek u Posavskoj Hrvatskoj, a kako je tada hrvatski biskup bio uz kralja Petra Svačića, Ladislavu se nametnula nužna potreba da u Posavskoj Hrvatskoj provede samostalnu crkvenu organizaciju s biskupom na čelu. Sigurno se nadao da će time i zemlju čvršće vezati uz sebe. Posavsku Hrvatsku nije mogao podijeliti među mađarske biskupije, jer je postojala nepremostiva zapreka jezika. Da je to ipak napravio, izazvao bi oporbu i splitskoga nadbiskupa i hrvatskog biskupa, a i samoga Rima. Nadao se da ce dopuštenje za osnivanje nove posebne biskupije dosta lagano postići, jer je prišao protupapi Klementu III., koji je želio svoje pristalice povezati uz sebe dajući im ustupke. Sigurno je jedan od razloga osnivanja nove biskupije bio i vjerski, jer je narod bez crkvene organizacije mogao lako upasti u vjersko neznanje i zastraniti u krivovjerje. No, politički vidik učvršćenja arpadovske vlasti bio je očito na prvom mjestu. Sama bula o osnutku biskupije nije sačuvana, ali je u kasnijim potpuno pouzdanim dokumentima sačuvan najvećim dijelom njezin sadržaj… Prema ispravama može se skoro sa sigurnosću utvrditi da je zagrebačka biskupija osnovana oko godine 1094., a ne točno te godine, kako tvrdi Šišić. Kad je osnovana zagrebačka biskupija, bila je podvrgnuta kao sufragana Ostrogonu. Tim je pretrgnuta vjekovna crkvena veza između Primorske i Panonske Hrvatske…”
Sveti Ladislav je umro 29. srpnja 1095. godine u Nitri, a prema svjedočanstvu legendi, što se oko njega ovise, kanoniziran je 1192. godine.
Povjesničarka Edith Pasztor piše o njemu:
“Period je vladavine sv. Ladislava za mađarsku povijest značajan po tome što je nastojao oko učvršćenja kršćanske države. Njegovi dekreti kao i oni sa sinode u Szabolcsu iz godine 1092., kojoj je predsjedao, svjedoče o naporu da se izliječi moralno propadanje mađarskoga klera i puka, zemlje koja je samo polagano usvajala ideje gregorijanske obnove” – one obnove što ju je u Crkvi tako vatreno promicao veliki papa sveti Grgur VII.
Rimski martirologij spominje svetog Ladislava 27. lipnja. Njega je zagrebačka biskupija, kasnije nadbiskupija, slavila kao svoga prvotnoga zaštitnika. Suzaštitnik je zagrebačke katedrale. Jedan od oltara posvećen je njemu, gdje se nalazi i njegov kip.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
