Posljednji apostolski učenik i prvi teolog, „otac kršćanske dogmatike”, rodom je iz Smirne (Mala Azija), helenistički obrazovan, učenik svetog Polikarpa, doselio je u današnji Lyon (Francuska) kao đakon, misionar i propovjednik. Nakon mučeničke smrti svetog Potina (+ 177.) postaje biskup i „primas Galije”, taj titul i danas nose lionski biskupi, Irenejevi nasljednici.
Čim je došao u Galiju, učio je dva domaća jezika (latinski i keltski) iako su to za njega bili „barbarski” jezici. Shvatio je kako nema evangelizacije bez približavanja narodu koji treba evangelizirati. Gale nije trebalo učiniti Grcima, kako bi mogli primiti kršćanstvo. Tako je Irenej u prvim počecima Crkve našao pravi ključ za misionarske nastupe. „Udomio” se u svojoj novoj domovini i nije se okretao natrag. (Lk 9,62).
Kad je papa Viktor (189.-198.) zatražio od nekih istočnih Crkava neka prihvate zajedničko slavljenje Uskrsa pa i pod cijenu jedinstva Crkve. Irenej je ustao u ime svih biskupa Galije u obranu jedinstva, ili još bolje, protiv centralizma u nebitnim pitanjima. Već u to vrijeme Irenej je tražio zdrav pluralizam i slobodu kako bi svaki narod na svoj način hvaliti Boga.
Iako se u tom pitanju Irenej usprotivio papi Viktoru, kao apostol Pavao Petru (usp. Gal 2,11-19), ipak je u svemu stajao čvrsto uz Petrovu Stolicu. Tako je u jednom spisu ustvrdio kako se sve druge Crkve i svi vjernici moraju u nauku vjere slagati s Rimskom crkvom radi njezina posebnog ugleda: osnovali su je Petar i Pavao, prvaci apostolski.
Ovaj je junački biskup ubrzo shvatio kako su borbe, razdori i hereze pojave protiv kojih treba ustati prvenstveno uzornim životom, a zatim i pisanom riječi. Već u počecima kršćanstva prorekao je dekret Drugoga vatikanskog sabora „Inter mirifica”. Osim propovijedanja, prihvatio se i pisanja protiv ondašnjih heretika (montanisti i gnostici). U raspravama „Protiv hereza”, i „Tumačenje apostolskog propovjedanja” nije sistematičan, ali je vjerni prenositelj (tradicija) nauk apostola i vjere Pracrkve. Snažno napada herezu kao nauk, ali je pun ljubavi prema ljudima koji drukčije misle. U svemu tome pokazao je puno ljubavi, dobrote i čovjekoljublja (usp. Tit 3,4). Ostvario je značenje svoga imena (Irenej-Mirko) u svakidašnjem životu i nastupa (uči domaće jezike i predano misionarski radi),. U teološkim raspravama (knjige) i na planu opće Crkve (spor pape Viktora s maloazijskim Crkvama). Nije sigurno je li bio mučenik.
Umro je u Lyonu 202. godine. Bogoslužje ističe kako je bio borac za pravi nauk vjere i mir Crkve (Molitva) i život mu je odgovarao imenu.
