29. srpnja 1934. – umro don Frane Bulić, utemeljitelj hrvatske arheologije

Foto: LZMK / Proleksis enciklopedija

Za svoj 50. rođendan Frane Bulić dao je izraditi antički sarkofag za svoj ukop. Sarkofag s kršćanskim motivima i natpisom „Ovdje leži Frane Bulić, grešnik i nedostojni svećenik čuvajući časne pragove svetih salonitanskih mučenika“ izradio je klesar Pavao Bilinić (prvi učitelj Ivana Meštrovića).

Na današnji je dan 1934. u Zagrebu Frane Bulić umro, a sahranjen je u taj grob koji se nalazi u Manastirinama,u antičkoj Saloni, nedaleko od bazilike u kojoj su bili pokopani kršćanski mučenici Dujam i Venancije (prvi solinski biskup). Tako je Frane Bulić život počeo i završio u Saloni u kojoj je istraživao antičke i ranokršćanske spomenike.

Krug života

Frane Bulić rođen je 4. listopada 1846. kao drugo od osmero djece u obitelji Ivana Bulića i Kate rođ. Grubić. Rođen je u Vranjicu s pogledom na ruševine Salone.Prvo obrazovanje stekao je u Višoj osnovnoj školi pri zavodu Priko u Omišu (Scuola elementare maggiore presso il Collegio di Priko in Almissa) u koju je upisan 31. siječnja 1854. U popisu predmeta koje su učenici prvog razreda učili na prvom mjestu bio je talijanski jezik, onda hrvatski, pa računanje napamet i na kraju lijepo pisanje. Dalje se školuje u Splitu (gimnazija; prima kleričko ruho; biskupsko sjemenište) i Zadru (završava bogoslovne nauke 1869).Zaređen je 14. 2. 1869., a mladu je misu služio 30. 10. u Vranjicu.

Godine 1869. odlazi u Beč gdje sluša slavistiku kod Tomaša Mikloušića, no ubrzo se posvećuje klasičnoj filologiji i klasičnoj arheologiji na poticaj slavnog njemačkog arheologa Alexandera Conzea. Na groblju kršćanskih mučenika na Manastirinama Luka Gašpić, vlasnik zemljišta, pronašao je 1860. dva sarkofaga. Na jednome je reljefni prikaz mita o Hipolitu i Fedri, a na drugome Dobroga pastira. Gašpić ih je prodao splitskom odvjetniku dr. Šimunu Rossignoliju.

Alexander Conze 1871. stiže u Split da bi pregledao starine. Čuvši za nalaz dvaju sarkofaga, odlazi u Solin. Da bi se nalazi otkupili od novoga vlasnika i da bi se premjestili u splitski muzej Conze će razgovarati s utjecajnim ljudima i osigurati premiještanije dragocjenih sarkofaga. O tome je napisao i rad Drei Sarkophage aus Salone koji je izlagao 1872. na Akademiji znanosti u Beču.Tako Conze upoznaje Bulića te ga poziva k sebi na studij arheologije.

Završivši studij arheologije u Beču 1873. vraća su u Dalmaciju, gdje zapravo i nema radnoga mjesta za školovanog arheologa. Zaposlit će se u Splitu i Dubrovniku kao nastavnik.Na godinu dana, u ljeto 1877., odlazi u Beč učiti epigrafiku na odjelu što ga je osnovao Otto Hirschfeld. Iako je učenik najboljih europskih arheologa i epigrafičara, vrativši se u Dalmaciju ne može se zaposliti u splitskom ili zadarskom muzeju (na tim su mjestima radili ljubitelji arheologije) tako da se zapošljava na radno mjesto ravnatelja splitske gimnazije te kotarskog nadzornikaza pučke škole zadarskog i benkovačkog okruga.

Tada će u uredsko dopisivanje umjesto talijanskog uvesti hrvatski kao službeni jezik. Isto će učiniti i u splitskoj gimnaziji. Omogućuje otvaranje sedam novih škola. Pamte ga kao strog i pravednog odgojitelja, poticao je učenike primjerima velikana iz povijesti, najgori prijestupi za njega su bili lijenost i neistina. Zbog političkih odluka i tumačenja njegova djelovanja kao urotnika koji odgaja revolucionarnu mladež, 1896. bit će umirovljen i više neće raditi u školstvu.

U duhu narodne poslovice Gdje život zatvori vrata, Bog otvara prozor Frane Bulić će se od tada više angažirati u području koje je diplomirao. Tada već radi na mjestima konzervatora antičkih spomenika zadarskog i benkovačkog okružja (1880.) i ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu (1883.), a od 1912. postaje i konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za cijelu Dalmaciju do 1925.Došavši na mjesto ravnatelja Arheološkog muzeja preuzima upravu nad salonitanskim iskopavanjima i konzervatorstvo za prvi i drugi odjel (što znači za prapovijest i antiku, te srednjovjekovno graditeljstvo, kiparstvo, slikarstvo, grafiku do kraja 18. st.).

Prihvatit će se i uređivanja arheološkog glasnika Bullettino di storia e archeologia dalmata(glasilo Arheološkog muzeja u Splitu osnovano 1878.; od 1920. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku)u kojem su se objavljivali članci o arheološkim nalazima, razne arheološke vijesti, rasprave. Bulićje1879. u njemu počeo objavljivati svoje tekstove (i doživljavati napade protivnika hrvatstva), zatim će postati suurednik (s J. Alačevićem), a od 1888. urednik i vlasnik sve do 1925.Većina tekstova koja su u Bullettinu objavljena su njegova, uz činjenicu da je 44 godine pisao za taj glasnik. Ravnatelj muzeja i konzervator je do 1926. kada je protiv svoje volje umirovljen i ostavljen kao počasni ravnatelj i konzervator.

No i kada službeno prestane obnašati dužnosti, Bulić će da kraja života raditi na „svojim“ područjima: arheologija, školstvo, pisanje znanstvenih radova, aktivni sudionik kulturnih i javnih događanja.
Umrijet će u zagrebačkoj bolnici u 87. godini života. Sprovodne obrede uz splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića vodio je tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac.

„Dan prije, pohodiše ga u zagrebačkoj bolnici ‘Rebro’, kamo je iz Splita došao radi oper­acije bubrega, dr. Antun Bauer, nadbiskup zagrebački i dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup-koadjutor. Na odlasku im don Frane reče: ‘Nemojte mi zaboraviti na poučavanje kršćanske arheologije! Nastojte oduševiti za to naše svećenike!'”
(…)

(iz kronike Zagrebačke nadbiskupije (Dnevnik I, str. 28-30; zapis A. Stepinca):
„Posmrtne počasti Monsinjoru Buliću izgledale su meni zapravo ne toliko kaojedan žaloban sprovod, nego kao jedna velika narodna manifestacija. Kad sam tamo u Manastirinama, nad grobovima starokršćanskih mučenika promatrao silan narod, u živom komešanju, činilo mi se, kao da sam na jednom velikom proštenju. Jer, don Frane Bulić ispunio je pune dane ljudskoga života i njegovo djelovanje bilo je od tolikog značenja, da je pogreb i mogao biti više jedna velika priredba posmrtnog priznanja, nego li žalobne svečanosti.“
(…)

„31. VII. Dođoh na sprovod đon Frane Bulića. Cijeli Split bio je na nogama da mu iskaže zadnju počast. Zaista se ri­jetko viđaju ovakvi sprovodi. I ja sam govorio na sprovodu o Frani Buliću kao karakteru i učenjaku. Govor su u Za­grebu zaplijenili. Dr. Berkovića, liječnika u Splitu, kaznili su zbog govora s 5.000 dinara globe. To je eto sloboda u Jugoslaviji.” (Sluga Božji Alojzije Stepinac, god 1 (1994), br. 4)

Salona

Salona je bila antička luka plemena Delmata, a osvajanjem Rimljana postala je metropola rimske provincije Dalmacije.Dolaskom kršćanstva u te krajeve, Salona postaje i središte biskupije. Prodorom barbara u 7. stoljeću Salona je osvojena i porušena. Dakle, u svojoj je bogatoj prošlosti bila kulturni, trgovački, politički centar, te crkveno središte, a sve je to ostalo zapisano (saxaloquuntur, kamenje govori) u njezinim ostacima.

Don Bulić je bio prvi koji je stručno i sistematski istraživao Salonu. Otkrio je starokršćansko groblje (kopao ga je od 1883. do 1890.) u Manastirinama s mnoštvom sarkofaga (i natpisa koje je dešifrirao, protumačio i objavio u Bulletinu, a iz Bulletina su uvršteni u Corpus inscriptionum latinarum pruske akademije). Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije te Dujam iz Dioklecijanova doba. Istražio je drugo starokršćanko groblje u Marusincu s bazilikom sv. Anastazija.

Zatim gradski crkveni centar Salone: Basilica urbana velika gradska bazilika te Honorijeva bazilika, krstionice, oratoriji, biskupski stan, mozaici.Pred I. svjetski rad započinje rad na novom nalazištu Kapljuč koji će se, zbog rata, dovršiti 1924. uz pomoć danskih istraživača). Istražio je Hortus Metrodori, nekropolu, više termi, amfiteatar (oko 17 000 gledatelja), teatar s hramom, gradska utvrđenja s vratima, putovima i mostovima. Pretpostavlja se da je Salona u vrijeme Dioklecijana imala oko 60.000 stanovnika.

Osim složenošću poslova iskapanja i konzerviranja nalaza, don Bulić se bavio jednako zahtjevnom organizacijom i realizacijom otkupa zemljišta u Saloni koja su bila u privatnom vlasništvu a na kojima su nalazi bili zakopani.

Neka od don Bulićevih postignuća

Frane Bulić radio je kao istraživač, konzervator, epigraf te pisac stručnih i popularnih radova. Putovao je po znamenitim arheološkim nalazištima Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta te surađivao s cijenjenim stručnjacima toga područja A. Conzeom, O. Benndorfom i O. Hirschfeldom te istaknutim suvremenicima Th. Mommsenom, G. B. de Rossijem, G. Gattijem, H. Delehayeom, L. Duchesneom, J. Zeillerom.

Bio je vrstan epigraf. U jednom se tekstu ne može nabrojiti čime se sve bavio, koliko je kilometara napravio, koliko sati proveo u zahtjevnom radu, koliko je kamenja prevrnuo i nalaza iskopao, konzervirao ili dokumentirao, u čemu se sve angažirao i s koliko se ljudi susreo.Osim toga, još uvijek, ne postoji popis i opis Bulićeva rada.

Izdvojit ćemo samo neka njegova otkrića i postignuća:
– dokazao je da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba (što je izazvalo burnu reakciju javnosti)
– dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače
– godine 1894. (20. – 23. 8.) organizirao je Prvi međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu privukavši najistaknutije europske stručnjake; Kongres je održan na visokom znanstvenom i kulturnom nivo; njegove su rezolucije obišle arheološki svijet te su se primjenjivale.

– u Rižinicama je otkrio (1891.) ulomak s natpisom hrvatskoga kneza Trpimira. Jedan je zemljoradnik našao odlomak s natpisom pro duceTrepim(ero) i donio Frani Buliću. Na tom je mjestu don Frane započeo iskapanja i 1895. otkrivena je malena crkva (16×7,5 metara) i samostan. Crkva je tipično samostanska: više prostora za redovnike nego za vjernike. Po nađenim ulomcima Bulić je rekonstruirao veći natpis: „Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu”. Na zapadnoj strani crkve sačuvali su se zidovi samostana, a otkriveno je i groblje. To su ostaci samostana i crkve benediktinaca koje je Trpimir doveo u Hrvatsku.

– na Otoku u Solinu otkrio je (1898.) sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis.„Očevidac don Lovre Katić taj događaj ovako opisuje: ‘Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno očekivala nekakva čudesa i upravo smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dne 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan tumačio nam da je to ime hrvatske kraljice.’

“Od devedeset komadića don Frane Bulić je rekonstruirao tekst:U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA. ONA JE BILA ŽENA KRALJA MIHAJLA, A MAJKA KRALJA STJEPANA, I VLADALA JE KRALJEVSTVOM. PREMINULA JE U MIRU 8. LISTOPADA. OVDJE JE BILA SAHRANJENA 976. GODINE OD UTJELOVLJENA GOSPODNJEG 4. INDIKCIJE, 5. MJESEČEVOG CIKLA, 17. EPAKTE, 5. SUNČEVA CIKLA, 5. DANA KOJI PADA SA 6. ZA ŽIVOTA MAJKOM KRALJEVSTVA POSTADE I MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO POGLEDAJ ČOVJEČE PA RECI: BOŽE, SMILUJ JOJ SE DUŠI.
Taj tekst povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva.

– otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana u kojoj su bili pokopaničlanovi hrvatske vladarske kuće
– u Splitu je 1894. utemeljio društvo »Bihać«s namjerom da istražuje hrvatsku povijest, posebno arheološke spomenike u srednjoj Dalmaciji iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara
– istraživao je crkvu sv. Martina u Trogiru; sv. Petar u Mirima, sv. Kuzma i Damjan u Gomilici;sv. Martin, Sustipan i Sutrojica u Splitu; sv. Petar i sv. Stjepan u Selu; sv. Petar u Priku

– otkrio starokršćansko groblje u Vranjicu kod lokaliteta Crikvine, s crkvom sv. Petra
– uKlapavicama kod Klisa otkopao je starokršćanski samostan, a u Grohotama na Šolti starokršćansku baziliku
– njegovom zauzetošću nastale su publikacije poput Forschungenin Salona i Recherches a Salone u kojima su surađivali arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti svjetskoga glasa (W. Gerber, F. Weilbach, J. Brøndsted, R. Egger, E. Dyggve i dr.)

– sastavio je kronotaksu salonitanskih biskupa i mučenika i objavio je s J. Bervaldijem u knjizi Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak spljetskih nadbiskupa
– pokreće gradnju nove zgrade arheološkog muzeja u Splitu, pribavlja mu stručnu biblioteku, osuvremenjuje način rada muzeja, detaljno popisuje zbirke
– godine 1929. osnovao Zakladu don Frane Bulića
– sastavio je popis svih benediktinskih samostana koji su postojali u Dalmaciji.

Daj još dvije ovce

U blizini Salone Frane Bulić dao je izgraditi kuću s pomoćnim objektima koju je nazvao Tuskulum – po vili govornika Cicerona (Tusculanum). Tusculum je bio antički grad u kojem su Rimljani zbog ugodne klime gradili vile. Kao opći pojam tusculum (tuskulum) upotrebljava se u značenju mirna i udobna boravišta daleko od gradske buke i vreve. U arheološkim iskapanjima u Tusculumu sudjelovao je i, još kao student, Ruđer Bošković.

Zgrada je sagrađena 1898. za potrebe arheologa i njihova istraživačkoga rada te za posjetitelje Salone. Naime, do tada se u Salonu dolazilo teško prohodnim stazama, alat i hrana nosili su se na magarcima, za ljetne žege nije bilo nikakva zaklona za radnike, posjetitelji su bili prepušteni sami sebi. U takvim je prilikama 14 godina radio i Bulić.

Budući da su poslovi bili sve opsežniji a posjetitelji Salone sve ugledniji, don Frane je započeo gradnju kuće koja bi bila svojevrsni centar u kojem bi se dalje obrađivali, popisivali i crtali nalazi, gdje bi se krijepili i educirali posjetitelji, te družili zaljubljenici starina. Za graditelje je Bulić zaposlio domaće ljude, siromašne težake. Također su sve radove(zidarske, tesarske, kovačke) izvodili solinski ili splitski majstori. Za unutrašnje dekoracije – oslikavanje soba – angažirao je slikara dominikanca Vicka Draganju. On je tzv. gostinjsku sobu u prizemlju oslikao u pompejskom stilu, a u biblioteci je naslikao sv. Venancija (kopija mozaika iz Lateranske kapele u Rimu gdje su preneseni svečevi posmrtni ostaci).

Don Bulić dao je sagraditi i kuću za čuvara, staju za svog konja Parvulusa, zgradu za alate, vanjski zahod za posjetitelje. Zgrada je ukrašena kapitelima, natpisima i stupovima većinom fragmentima sa starog zvonika splitske katedrale – originalna kombinacija stambeno-radne zgrade i rimske vile rustike. Dao je prokrčiti pristupne ceste oko Tuskuluma, zasađuje ružmarin oko kojeg se skupljaju pčele, pa don Bulić naručuje od Namjesništva u Zadru da mu besplatno pošalju 15-20 košnica (dobiva 10), a čuvara iskopina Antuna Žižića šalje na tečaj za pčelara. Da bi oplemenio okoliš, a i pčelama osigurao raznovrsnu pašu, od Namjesništva naručuje 200 sadnica voćaka. Zasadio je i borove, razna stabla, vinograd, razno cvijeće, povrće.

Na kraju traži da mu daruju i dvije ovce najbolje pasmine za mlijeko i vunu – dobiva dvije bergamske ovce koje su se smjestile uz Bulićeva konja i kravu čuvara Žižića. Hit u Tuluskumu bili su jelovnici pisani na latinskom, npr. onaj koji je i isklesan na zidu gostinjske sobe:

U Solinu „Kod dobrog pastira“ čuvar iskopina nudi:

najbolje solinsko vino, bijelo, crveno
ili crno, koje nije iskvarila ljudska zloća
Bosansko piće od ječma
Vrlo zdravu vodu rijeke Jadro
Vodu Matonijevog izvora
Solinski pršut
Viške slane ribe
Jaja svježa, meko ili tvrdo kuhana
Svježi solinski maslac
dalmatinski ili helvetski sir
Dvopek ili domaći kruh
Kravlje mlijeko, splitski prošek
Med koji proizvode tuskulanske pčele
Piće od arabskog boba
Smokve, grožđe, kruške, jabuke, dinje
sa solinskog polja (ljeti i u jesen). 

Jelovnici su posjetiteljima bili zanimljivi i kao besplatni suveniri pa su brzo nestajalo te su nadoknađivani novima.

U Tuskulumu su se prodavale dopisnice i marke , a posjetitelji su svoje pozdrave iz Salone ubacivali u kameni poštanski sandučić. Don Bulić organizirao je da poštar tri puta tjedno dolazi u Tuskulum po poštu, također je uspio uvesti telefonsku liniju i osigurati da čuvar iskopina dobije dozvolu za nošenje oružja budući da se Tuskulum tada nalazio na osami. Oko Tuskuluma bio je lijepo uređen vrt s česmom iz koje je kroz usta kamene lavlje glave tekla svježa voda, maštoviti putokazi su posjetitelje upućivali da idu dublje u vrt gdje je bio kameni stol i nekoliko kamenih stolaca.

Tuskulum je imao bogatu biblioteku koja je po Bulićevoj želji trebala ostati u Tuskulumu, ali su knjige počele nestajati 60-ih godina prošlog stoljeća pa su premještene u Arheološki muzej. Na velikom stolu Bulić je izlagao arheološke publikacije da bi omogućio posjetiteljima informacije iz arheologije. Tu je ugošćivao i poznate i nepoznate osobe, školarce, ekskurzije, putnike-namjernike… tumačeći im povijest Salone.
Danas je Tuskulum daleko od negdašnja sjaja.

Celebrityji u Saloni

Početkom 20. stoljeća salonske iskopine postale su hit mjesto za mnoge: od grofova, nadvojvoda, prinčeva, princeza, namjesnika, ministara, barunica, biskupa, profesora, studenata do raznih društava i organiziranih skupina. Neki od tadašnjih celebrityja koji su posjetili Salonu bili su: princ Filip Koburg- Gotha sa sinom; nadvojvoda Albrecht sa sinom; nadvojvoda Karlo Stjepan austrijski; Marija Josefa, nadvojvotkinja, majka cara Karla; princ Ivan Juraj Saksonski;

austrijski prestolonasljednik Karlo sa ženom Zitom; francuski ministar Poincare; crnogorski princ Mirko sa suprugom Jelenom, biskup Strossmayer, francuska grofica Eugenija, supruga Napoleona III., Bernard Shaw, Agatha Christie, arheolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti: Mommsen, Evans, Eger… Don Frane rado im je pokazivao nalazište i pripovijedao o salonitanskoj prošlosti, a o tome postoje i kratki filmski zapisi.

Don Bulićeva pisma

Don Frane bio je u staloj vezi s brojnim ustanovama, kulturnim krugovima, znanstvenicima i poznatim ličnostima u zemlji i svijetu. Centralnom bogoslovnom sjemeništu ostavit će 27 svezaka kronološki svrstanih od 1880. do 1934. Salone Christiane – Questio de Martyribus Salonitanis. U njima se nalazi oko 1200 pisama, dopisnica, razglednica i brzojava koji dokazuju Bulićevu povezanost s oko 160 poznatih ličnosti. Dio se korespondencije čuva u splitskom muzeju i tadašnjem konzervatorskom zavodu. Piše na hrvatskom (i strancima koji znaju hrvatski), njemačkom, francuskom, talijanskom i latinskom jeziku.

Dopisivao se s apsolutnim autoritetom kršćanske arheologije Giovannijem Batistom de Rossijem. Njihova se korespondencija čuva u Vatikanskoj biblioteci i Arheološkom muzeju u Splitu. Korespondencija s belgijskim isusovcem, bolandistom, hagiografom Hippolytom Delehayeom objavljena je 1984.Zatim s J. Zeillerom, G. Morinom i mnogim drugima koja čeka neke nove „epistolarne“ istraživače.

Neka od Bulićevih priznanja, članstava, odlikovanja

Don Frane Bulić pripada našim najistaknutijim predstavnicima klasične, kršćanske i hrvatske arheologije. Nitko poslije Bulića nije otkrio arheološke lokalitete takve važnosti. Već je za života primio mnoga odlikovanja, priznanja i članstva u domaćim i svjetskim institucijama (Njemačke, Belgije, Češke, Petrograda, Odese, Portugala, Francuske, Praga, Londona…).

Trojica pape dodijelila su mu odlikovanja (komornik u ljubičastom, protonotario apostolico ad instarpartiei pantiumi spomen-medalja za dijamantni pir svećeništva), Zagrebačko sveučilište dodijelilo mu je počasni doktorat filozofije (3. 12. 1921.),bio je član Matice hrvatske, JAZU-a, francuske akademije znanosti i umjetnosti, počasni građanin Zagreba, a društvo Hrvatska žena podiglo mu je spomenik(1935.) u Zagrebu ispred Hrvatskog državnog arhiva, rad Frane Kršinića – Bulić je prikazan stojeći držeći fragment natpisa kneza Trpimira.

U vrtu splitskog Arheološkog muzeja nalazi se njegova bista, rad Ivana Meštrovića. Nadbiskupsko sjemenište u Splitu, Park skulptura Sveučilišta u Splitu i još neke institucije imaju njegove biste. U čast njegova 75. rođendana tiskan je zbornik  Strena Bulicana (735 stranica, 98 učenjaka). Njegov se lik nalazi na poštanskoj marki u povodu 150. obljetnice njegova rođenja.

Njegov je portret na lancu rektora Sveučilišta u Zagrebu (među 14 odabranih hrvatskih velikana).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr