Sveti Grgur Veliki tradicionalno se spominje, odmah nakon svete Cecilije, kao zaštitnik crkvene glazbe i glazbenika. To čašćenje proizlazi iz činjenice da je Grgur Veliki bio veliki obnovitelj katoličkog bogoslužja, odnosno liturgije, a time i liturgijskoga pjevanja.
Zahvaljujući prijašnjem iskustvu u poslovima uprave i vlasti, papa Grgur je ostvarivao i osnaživao veze Svete Stolice s ostalim narodima, prvenstveno s germanskim narodima i Britancima, a misionarsko djelovanje u tim narodima osjećao je kao svoju veliku misiju. Nikada se nije umarao u dužnostima brige za interese svoga naroda i uvijek je predano odgovarao njegovim duhovnim i fizičkim potrebama. Uz izraženi asketski i pokornički život, papa Grgur I. odlikovao se kvalitetama izvrsnog upravitelja posjedima i financijama. Papa emeritus Benedikt XVI. istaknuo ga je kao primjer ne samo crkvenim pastirima, već i upraviteljima javnih dobara, piše laudato.hr
Unatoč brojnim papinskim obavezama, Grgur Veliki je ostavio bogatu pisanu ostavštinu. Sačuvano je više od 800 njegovih pisama, egzegetski spisi Moralno tumačenje Joba, Homilije o Ezekielu, Homilije o Evanđeljima te Dijalozi, a najpoznatije djelo nosi naslov Pastoralno pravilo. To djelo, koje je postiglo veliku popularnost i neočekivano brze prijevode na grčki i anglosaksonski, nastoji opisati lik idealnog biskupa i pastira naroda, upozoravajući na svu zahtjevnost te službe. U svim svojim djelima Grgur Veliki prenosio je tradicionalno naslijeđe i nauk Crkve. U poniznosti koju je gajio prvi je za sebe upotrijebio naslov servus servorum Dei (sluga slugu Božjih), koji će mnogi Petrovi nasljednici nakon njega preuzeti kako bi opisali bit svoje službe.
Sveti Grgur Veliki tradicionalno se spominje, odmah nakon svete Cecilije, i kao zaštitnik crkvene glazbe i glazbenika. To čašćenje proizlazi iz činjenice da je Grgur Veliki bio veliki obnovitelj katoličkog bogoslužja, odnosno liturgije, a time i liturgijskoga pjevanja. Crkvenu glazbu i pjevanje stavio je u žarište svoga zanimanja. Sastavio je Antifonar, odnosno knjigu u kojoj se nalaze napjevi korišteni u liturgiji i praktične upute za liturgiju, a pripisuje mu se i osnivanje rimske škole pjevanja Schola Cantorum. Unatoč povijesnim osporavanjima, smatra se da je gregorijansko pjevanje, na čijoj se obnovi i oživljavanju danas radi, dobilo ime po Grguru Velikome. Njegovim nastojanjima duguje se također bogatstvo rimskoga obreda i rimskoga pjevanja te se smatra da je razvoj rimskoga obreda započeo s njim. Pripisuje mu se također skladanje nekoliko liturgijskih himana te uvođenje tada novih stilova napjeva u crkvenu glazbu koji će se zadržati kao naljepši tijekom duge povijesti crkve sve do danas. Umjetnost ga često prikazuje kako diktira melodije glazbenicima pod nadahnućem Duha Svetoga prikazanog kraj njega u simbolu golubice.
Nakon dugotrajnoga plodonosnog pontifikata i inspirativnoga asketskog života obilježenoga i narušenim zdravljem, Grgur Veliki preminuo je 12. ožujka 604. godine i pokopan je u Bazilici svetoga Petra u Rimu.
