Svoju redovničku ćeliju uredila je raskošno, poput sobe u dvorcu u Vignatellu, primala je goste, a služile su joj dvije mlade novakinje. Živjela je tako sve do 1615., kada je ozbiljno oboljela. Zapala je u ozbiljnu duhovnu krizu i osjetila neizmjernu samoću i tjeskobu. Tada je zavapila: „O, Bože, molim te, daj smisao mojem životu, daj mi nadu, daj mi spasenje!“
Sveta Hijacinta Marescotti, talijanska franjevačka trećoredica, rođena je kao Clarice Marescotti 16. ožujka 1585. u Vignanellu kod Viterba (Lazio), u plemićkoj obitelji. Kći grofa Marcantonija Marescottija i grofice Ottavije Orsini, školovala se zajedno sa sestrama Ginevrom i Ortensijom u samostanu svetog Bernardina, franjevačkog trećeg reda u Viterbu. Po završetku škole Ginevra je ostala u samostanu i uzela redovničko ime Immacolata. Clarice je bila naočita, nestašna, nemirna djevojka, sklona zabavama.
Zaljubila se u mladog Paola Capizucchija, ali on je zaprosio njezinu mlađu sestru Ortensiju. Razočarana i nesretna, postala je franjevačka trećoredica i stupila u samostan svetog Bernardina, u kojem je boravila i njezina sestra Ginevra. Uzela je redovničko ime Hijacinta. Njezino obraćenje nije bilo iskreno, već samo posljedica razočaranja i povrijeđene taštine, tako da je u samostanu živjela potpuno svjetovnjački.
Svoju redovničku ćeliju uredila je raskošno, poput sobe u dvorcu u Vignatellu, primala je goste, a služile su joj dvije mlade novakinje. Živjela je tako sve do 1615., kada je ozbiljno oboljela. Zapala je u ozbiljnu duhovnu krizu i osjetila neizmjernu samoću i tjeskobu. Tada je zavapila: „O, Bože, molim te, daj smisao mojem životu, daj mi nadu, daj mi spasenje!“ Bila je posve iskrena i dragi ju je Bog uslišio.
Sutradan ju je posjetio njezin ispovjednik, ostao zgrožen raskošnim uvjetima u njezinoj redovničkoj ćeliji i pred nju postavio sudbonosnu odluku – ili će se vratiti kući ili će živjeti poniznim redovničkim životom.
Hiacinta je provela cijelu noć u molitvi i odjednom osjetila nadzemaljsku vedrinu. Javno se pokajala pred svim sestrama, ispričala im se, odbacila skupocjenu odjeću i obuću, iskreno se obratila i nastavila živjeti u poniznosti, molitvi i strogoj pokori. U samostanu je obavljala najteže poslove, dvorila oboljele od kuge i ostatak života posvetila pomaganju nevoljnika i siromaha u gradu Viterbu.
Iz unutrašnjosti samostana upravljala je brojnim milosrdnim djelima, a s pomoću građanina Francesca Pacinija i negdašnjih imućnih prijatelja osnovala je dvije laičke bratovštine, jednu zvanu Sacconi, koja se bavila liječenjem i njegom bolesnika, i drugu, Marijine oblate, koja je vodila brigu za ostarjele siromahe.
Bila je izvrsna poglavarica novakinja i naročito pozornost posvećivala je „prezrenima, nesebičnima i tužnima“. Posebnu pobožnost razvila je prema mukama Krista Gospodina i postala trajnim uzorom ostalim sestrama. Preminula je u Viterbu na današnji dan, 30. siječnja 1640., a njezine relikvije počivaju u samostanu svetog Bernardina, u crkvi koja nosi njezino ime.
Blaženom ju je proglasio 1726. papa Benedikt XIII., a svetom 1807. papa Pio VII. Zaštitnica je rodnog Vignanella.
