Foto: Snimka zaslona

Osoba Brune Bušića, hrvatskog političkog disidenta i mučenika, posebna je, ali i istovremeno i tipična priča, hrvatskog idealista i borca za slobodu svog naroda. Ta životna priča, dostojna dubokog poklona i visokobudžetnog filma koji bi požnjeo velike uspjehe, završava na tragičan način ubojstvom od strane jugoslavenskog državnog aparata na ulicama Pariza. Ubojstvom domoljuba u stranoj zemlji, na stranom asfaltu, daleko od voljene Hrvatske, voljenog Imotskog, voljenog rodnog doma u Vinjanima Donjim…

Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petrić iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine kada je bio malo dijete.

Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Za vrijeme gimnazijsko školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. Maturirao je 1960. u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i upisao, na očevo inzistiranje, na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovnom roku 1964. diplomskim radom “Moral i socijalizam”. Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju.

Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost uposlenja u Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu uposlenju 23. lipnja 1965. potpisao je ravnatelj Tuđman.

Suradnja s Franjom Tuđmanom – dvojica bliskih suradnika i disidenata

Snaga i bogatstvo pera te politička izgrađenost odveli su ga u krug najbližih suradnika dr. Franje Tuđmana, tadašnjega direktora Instituta za povijest radničkoga pokreta Hrvatske. Ondje je Bruno Bušić imao uvid u mnoge važne dokumente koji su mu poslužili kao dragocjena dokumentacija u kasnijim analizama.

Hrvatska dosljednost Brune Bušića bila je nenarušiva bez obzira na opasnosti. U svojoj 27. godini (1966.) ponovno je bio uhićen i zbog čitanja emigrantskoga tiska osuđen na godinu dana zatvora.

Do pravomoćnosti presude bio je na slobodi i to je iskoristio za odlazak u Austriju gdje je zatražio politički azil. No dr. Tuđman ga je nagovorio da se vrati, sto je Bušić ubrzo učinio. Bilo je to vrijeme neposredno nakon pada zloglasnog Aleksandra Rankovića, kada je diktatura popuštala i kada se u ozračju veće slobode počelo rađati Hrvatsko proljeće.

Bruno Bušić je bio jedan od najistaknutijih sudionika, točnije, stvaratelja tadašnjega hrvatskog preporoda.

U Hrvatskoj je oživjela publicistika i Bušić je postao suradnik mnogih revija i časopisa. Kad je 1968. bio pokrenut čuveni Hrvatski književni list, Bušić je ubrzo postao jedan od njegovih urednika. Nakon zabrane HKL-a otišao je u Pariz gdje je dobio francusku stipendiju i živio vrlo skromno. Poput Matosa, zavolio je “grad svjetlosti” i njemu se otad uvijek vraćao. Na poziv prijatelja vratio se u Hrvatsku u travnju 1971. i ubrzo postao članom uredništva legendarnoga Hrvatskog tjednika, vodeće intelektualne silnice Hrvatskoga proljeća. U HT-u je ostao sve do posljednjega broja.

Nakon prevrata u Karađorđevu i rušenja tadašnjega hrvatskog vodstva, Bruno Bušić je među prvima bio uhićen u Hrvatskoj 12. prosinca 1971. godine, kada je prvi put uhićen i Franjo Tuđman.

Uhićenje, zatvor, bijeg – sudbina nacionalno svjesnog Hrvata

U višemjesečnoj istrazi odbijao je odgovarati istražitelju i osuđen je godinu dana poslije, u jesen 1972., na dvije godine zatvora. Kaznu je izdržao u najtežem zatvoru, u Staroj Gradisci. Proganjan i nakon izlaska iz zatvora (bilo je to najmračnije političko doba u Hrvatskoj), Bruno Bušić je potkraj rujna 1975. ilegalno napustio domovinu i uz pomoć prijatelja došao u Veliku Britaniju gdje je dobio azil.

U Londonu je odmah počeo raditi u uredništvu Nove Hrvatske, (najveći i najugledniji list u hrvatskoj emigraciji), gdje nadahnuto i svježe otvara nove teme i analize. U prvom članku u NH “Zašto sam otišao iz Hrvatske” Bušić poziva Hrvate da zajednički usmjere svoju energiju. Rad u Novoj Hrvatskoj bio je zahtjevan, radilo se od jutra do mraka, a Bruno Bušić plamtio je od želje da učini što više i izazove novi polet hrvatske političke emigracije.  Zaljubljenik u Pariz, Bušić je dolazio u francusku metropolu. U proljeće 1976. Bušić je krenuo na putovanja po europskim zemljama i nije se vise vratio u Novu Hrvatsku iako je nastavio živjeti u Londonu. Od tada se posvetio drukčijem političkom radu. Kandidirao se na izborima za II. sabor Hrvatskoga narodnog vijeća, krovne hrvatske organizacije u inozemstvu, i dobio najviše glasova.

Borci za nezavisnost Hrvatske u inozemstvu okupljaju se oko Bušića

Bruno Bušić vodio je Ured za promidžbu HNV-a. Okupljajući druge ljude iz Hrvatskog proljeća i mlađu generaciju emigranata, Bušić je pokrenuo Hrvatski list i stvarao je jednu novu skupinu u hrvatskoj emigraciji smatrajući da će mlađe i politički svježije snage povesti ostalu emigraciju u dinamičniju borbu za hrvatsku neovisnost.

Međutim, Bruno Bušić se nije bavio samo onim vidljivim političkim radom. Držeći se načela da će “intenziviranje borbe i njezini rezultati probuditi i usmjeriti svu hrvatsku energiju”, Bušić je na određeni način sudjelovao u otmici američkoga zrakoplova TWA, kojom je 1976. bila izborena objava “Hrvatske deklaracije” u američkim novinama. U planu je bilo i ispuštanje letaka nad Hrvatskom. Otmicu zrakoplova je izveo Zvonko Bušić, s američkom suprugom Julijen i još četvoricom prijatelja. Bruno je bio autor “Hrvatske deklaracije” koja je upozoravala međunarodnu javnost na neravnopravan položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i na hrvatsku borbu za neovisnost. Otmica je imala svjetski odjek, a završila je u Parizu gdje je tamošnja policija pucala u gume na kotačima odmah nakon slijetanja zrakoplova onemogućivši tako ponovni uzlet. Da bi zahtjevi otmičara bili ozbiljno shvaćeni, u garderobi Newyorške postaje bila je ostavljena bomba na koju su otmičari upozorili policiju. Pri demontiranju bombe izbila je eksplozija i poginuo je jedan američki policajac. Bio je to nesretan slučaj, a ne namjera otmičara.

Udba prepoznaje potencijal i karizmu Brune Bušića koji postaje meta Jugoslavije

Premda se na suđenju mnogo govorilo o političkim i domoljubnim motivima hrvatskih otmičara, oni su bili osuđeni na duge kazne. Emigracija, pa tako i ona hrvatska, heterogena je i nesređena sredina u kojoj postoji malo pravila, a često i premalo logike. U takvim se okolnostima širila “tajna” da je Bušić autor “Hrvatske deklaracije” i jugoslavenska je Udba to također doznala.

Nekoliko mjeseci prije pogibije Bruno Bušić je izveo spektakularan pothvat koji je izazvao velike potrese u Jugoslaviji. Švedski TV novinar Bengt Goransson snimao je dokumentarni program o Hrvatima i borbi za neovisnost. Bušić je s njim surađivao. Smatrajući da bi nešto spektakularno u tom programu moglo pogubno djelovati na hrvatsku emigraciju i na jugoslavenski režim, Bruno Bušić je organizirao u jednoj sumi u Njemačkoj “vježbe” hrvatske gerile. No, gerilci odjeveni u “hrvatske vojne uniforme” i s oružjem u ruci bili su samo statisti. Švedski dokumentarac pod naslovom “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu”, u kojem su sudjelovali i istaknuti hrvatski disidenti iz domovine, bio je prava senzacija.

Jugoslavenski režim i njegov cjelokupni aparat iskakao je iz vlastite kože.

Tjednima su pljuštala otrovna reagiranja na Švedsku i na Hrvate. Strašna galama izazvala je veliku znatiželju građana u domovini i potajno su se sirile pojedinosti iz TV dokumentarca. Svojim je reagiranjima jugorežim zakuhao takvu kasu da je situaciju morao neutralizirati objavom cijeloga sadržaja TV dokumentarca u njihovim medijima. Bruno Bušić je donio fotografije “gerilaca” u uredništvo Nove Hrvatske. Priznao je da je vježba bila namještena i s kakvim razlogom. Učinak je i na Hrvate bio velik jer su mnogi povjerovali da Hrvatska ima gerilu koja će osloboditi domovinu. Doduše, bio je to učinak kratka daha, ali jugoslavenski je režim smatrao Brunu Bušića iznimno opasnim, u prvom redu zbog njegova golema političkog utjecaja i sposobnosti animiranja hrvatskih ljudi.

Čak dvije godine prije ubojstva, nakon samo nekoliko mjeseci u emigraciji i prije otmice američkoga zrakoplova i snimanja “gerile”, francuske su vlasti već 1976. upozorile Bušića da su dva jugoslavenska atentatora poslana da ga ubiju. Bušić je uvijek bio na oprezu. Mijenjao je adrese, ali je imao jednu slabost koju je neprijatelj iskoristio. Kao čovjek iz hrvatski čvrstog imotskog kraja, Bruno Bušić najviše je vjerovao svojim lokalnim sugrađanima koji su ga i okruživali. Pero Gudelj, jedan od njih, sjedio je u uredništvu Bušićeva Hrvatskog lista. Nakon sto je Bušić ubijen, Gudelj je, navodni politički emigrant, odletio u Jugoslaviju…

Potresni posljednji trenuci života Brune Bušića i veliki oproštaj u Parizu

Ubijen je 16. listopada 1978. iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Udba je dugo planirala atentat na Bušića.

Kobne večeri Bušić je bio u Parizu. Tri dana prije negdje je putovao izvan Francuske, a uoči ubojstva otišao je na neki sastanak. S kime se Bušić sastajao tih dana, nije ustanovljeno. Pretpostavka je da su i ti sastanci bili dio plana o ubojstvu. Bušić je u Parizu odsjeo kod starog i pouzdanog Hrvata Petra Brnadića, u pariškoj četvrti Bellevilleu. Vraćao se kući poslije 23 sata. Ubojica je čekao u blizini i kada je Bruno zakoračio u mračno dvoriste, jugoslavenski je atentator pucao u Bušića s leđa, iz pištolja, kako je u istrazi ustanovljeno, kalibra 7,65, standardna naoružanja jugoslavenske vojske JNA.

Okolni stanari čuli su pucnjeve i tiho zapomaganje.

Jedna stanarka, Hrvatica, vidjela je ubojicu – “onižu osobu u kožnom kaputu kako se povlači na ulicu i nestaje iza neosvijetljena ugla”. Bušićev domaćin Petar Brnadić dotrčao je u dvoriste, kleknuo do njega, podigao mu glavu i, osjetivši krv na rukama, upitao: “Bruno, tko te ubi?” Bušić je pokušao nešto reci, ali ga je snaga napuštala. Umro je desetak minuta poslije.

Bušićev pogreb u Parizu podsjećao je na oproštaje od državnika. Na ispraćaj je došlo tisuće Hrvata iz cijeloga svijeta. Njegov je grob bio prekriven stotinama vijenaca u nacionalnim bojama crven-bijeli-plavi. Svi su plakali za voljenim sinom domovine ubijenim na tuđem asfaltu, u tuđoj zemlji, gdje nikada nije htio biti.

No, njegova uspomena u svijesti Hrvata i njegovo mjesto u hrvatskoj borbi za neovisnost veći su od materijalnih obilježja. Bušićeva je smrt, koliko je god teško pala svakome hrvatskom domoljubu, toliko bila poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise. Na na nadgrobnoj ploči bili su uklesani Matoševi stihovi iz pjesme “Trubač sa Seine” na hrvatskom i francuskom jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Kosti su mu prenesene u Hrvatsku i 16. listopada 1999. pokopane u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

U grobu s njim ležao je kamen iz voljene Hrvatske, torba na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju. Njegov grob je i danas mjesto hodočašća brojnih Hrvata koji se dolaze pokloniti, pomoliti i zapaliti svijeću još jednom velikanu hrvatske povijesti koji je umro za ideale za koje živio.

 

 

Izvor: narod.hr/komunističkizlocini.net