Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika Srpske pravoslavne crkve tijekom 17. i 18. stoljeća u vrijeme dok je Turska vladala Srbijom gotovo 500 godina. Ta je ideja postala plodno tlo za velikosrpske megalomanije u 19. i 20. stoljeću, a prvi koji ih je u doba buđenja i formiranja europskih modernih nacija iznio bio je samozvani filolog i velikorbin – Vuk Karadžić.
Pojavom modernih nacija, tradicionalna uloga ekskluzivnih čuvara velikosrpstva i popratne mitomanije iz ruku Srpske pravoslavne crkve prelazi i u građanski okvir, te je postupno preuzima mlada i tek stvorena srpska kneževina (srpsko velikodržavlje). Srbija stotinama godina bila pod Turcima do pojave inteligencije i kulture tek u 19. stoljeću, davno iza većine europskih naroda, pa tako i hrvatskog naroda. Naime, za razliku od Srba to je Hrvatima bilo imanentno kroz cijelu povijest, dodir sa zapadnom i mediteranskom kulturom. Srbija početkom 19. stoljeća, uz podršku Austro-Ugarske, postaje kneževina nakon srpskih ustanaka, te dobiva autonomiju u okviru Turskog carstva.
Vuk Karadžić – ‘Srbi svi i svuda’
Tako već 1836. godine samouki i samozvani filolog Vuk Karadžić, umro na današnji dan 1864., izradio prvi velikosrpski projekt pod imenom „Srbi svi i svuda“, baziran na unifikaciji štokavskog jezika, što su prilično naivno pod njegovim utjecajem prihvatili kasnije i hrvatski ilirci (preteče jugoslavenske ideje) stvarajući time podlogu velikosrpskoj frazi o srpsko-hrvatskom jeziku. Pod tim imenom izdan je i poznati spis iste godine,a objavljen je u povećem zborniku radova s naslovom „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“.
Karadžić je imao viziju velike srpske države s tri različite vjere (‘zakona’): grčkim, rimskim i islamskim. Ostao mu je samo je samo jedan problem: kako posrbiti katolike i muslimane. Karadžić zato doslovno prihvaća načela Pećke patrijaršije iz 16., 17. i 18. stoljeća: tamo gdje su pravoslavne parohije, to su prema velikosrpskom pravoslavnom ekspanzionizmu – srpske zemlje.
Tako se Vuk Karadžić uhvatio jezika tvrdeći da njegov narod Srbi tri ‘zakona’ govori jednim jedinstvenim srpskim jezikom, pa su zato ‘Srbi svi i svuda’. Čak do Trsta!
Taj Karadžićev velikosrpski projekt je ostavio najdublje tragove u političkom i kulturnom životu srpskog naroda u 19. i 20. stoljeću i zapravo je jezgra budućeg srbijanskog ‘lebensrauma’ – rasne teorije o ekskluzivnom pravu Srba na etnički čisti teritorij svugdje gdje žive pripadnici Srpske pravoslavne Crkve, ili time i Srbi.
Ovaj prvi velikosrpski projekt Vuka Karadžića ostavio je snažan kulturni i društveni pečat u narodnoj svijesti Srba. Ne mogavši napraviti ekspanziju Srbije prema Austro-Ugarskom i Osmanskom Carstvu, gdje živio veliki broj posrbljenih Vlaha i Srba, Karadžić je uvjeravao javnost da se radi o Srbima koji su izgubili svoje ime kada je došlo do crkvenog raskola, pa su pravoslavni ostali Srbi, a katolici se odnarodili od srpstva i izgubili srpsko ime.
Karadžićevo pisanje, kao i kasnije pisanje velikosrba u Načertanijama i svim velikosrpskim programima u 19. i 20. stoljeća, našlo je preko emisara iz redova Srpske pravoslavne crkve i trgovaca, korijena među pravoslavnim stanovništvom u Hrvatskoj.
Karadžićeve otrovne ideje našle plodno tlo među Srbima u Dalmaciji
Kao primjer pogubnosti i pokvarenosti velikosrpskog djelovanja i perverzije uzet ćemo za primjer hrvatsku zemlju Dalmaciju.
Od početka pisanja Karadžića, Garašanina i Subotića o Dalmaciji kao srpskoj zemlji, a posebno priznanjem Srbije kao neovisne države 1878. na Berlinskom kongresu rastu napetosti između Hrvata i Srba u Dalmaciji.
Srbi sve više počinju spominjati Dalmaciju kao “srpsku zemlju”.
Nakon hrvatskog oduševljenja austro-ugarskim zaposjedanjem BiH 1878. godine, pri kojem su sudjelovali brojni vojnici iz Dalmacije, pretrpjevši značajne gubitke, i traženja sjedinjenja BiH s Hrvatskom i Slavonijom, lom je bio neminovan. Godine 1879. Srbi u Bukovici (sjeverna Dalmacija) glasovali su za talijanaškog kandidata Autonomaške stranke umjesto za Mihovila Klaića, usprotivivši se programu narodnjaka za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.
Taj događaj su narodnjaci prozvali bukovičkim izdajstvom.
Ubrzo se osnivaju odvojene hrvatske i srpske stranke, a hrvatske stranke imaju većinu u Dalmatinskom saboru. Protuaustrijska gibanja među Srbima i Crnogorcima u zaleđu Boke kotorske, na području Kraljevine Dalmacije, u studenom 1881. prelaze u oružanu pobunu protiv novačenja, koje je bilo obveza svih građana Monarhije. Središte pobune bilo je u Krivošijama, a vojska na čelu s podmaršalom Stjepanom Jovanovićem ugušila ju je do svibnja 1882. godine.
Nakon toga dolazi do intenziviranja suradnje između protalijanskih autonomaša i prosrbijanskih velikosrba, kojima se pridružio i određeni broj projužnoslavenskih orijentiranih Hrvata u Dalmaciji.
Orjuna – sljedbenici Karadžićevih ideja snatre Jugoslaviju pod dominacijom Srbije
Postoji čitava povijest tih odnosa krajem 19. i cijelo 20. stoljeće do današnjih dana (danas su to ipak ostaci ostataka, ali dosta glasni i utjecajni), a u prvoj Jugoslaviji su te udružene antihrvatske skupine djelovale u Dalmaciji pod imenom Orjune, dok su za vrijeme druge Jugoslavije bili infiltrirani u same vrhove Komunističke partije u Dalmaciji. Uvijek ih je povezivala jaka antipatija prema hrvatstvu i bilo kakvom obliku hrvatske državnosti.
Dalmacija – autonomaši, Orjuna i Hrvati
Posijane velikosrpske Karadžićeve ideje negiranja (ili mržnje) prema Hrvatima eksplodirale su u Dalmaciji u dva navrata: u Drugom svjetskom ratu formiranjem vrlo snažnog četničkog pokreta koji je u Hrvatskoj bio najjači upravo u Dalmaciji gdje je počinio nebrojene zločine od Zrmanje do Imotske krajine i u Domovinskom ratu kada dalmatinski grad Knin postaje epicentar četničke pobune s otovrenim namjerama realizacije Karadžićeve ideje ‘Srbi svi i svuda’. Četnički lideri iz Knina, podržani militantnim komunističkim partijskim krugovima iz JNA, kreću u ostvarenje Karadžićeve ideje: učiniti Dalmaciju srpskom zemljom i to tako da se etnički očisti, pobije i protjera cjelokupno hrvatsko stanovništvo koje je bilo uvijek golema većina u Dalmaciji (na popisu 1910. Dalmacija je imala 83% katolika i samo 16% pravoslavaca).
Omiška krajina, Bitelić, Kijevo, Drniš, Otavice, Vrlika, Vrgorac, Zabiokovlje, Imotski, Kninska krajina, Šibensko zaleđe, Otišić, Dugopolje samo su neka od mjesta zločina ćetnika nad Hrvatima u Dalmaciji u NDH. Popis je proširen u Domovinskom ratu kada je osim sjeverne i srednje Dalmacije, od četničke ruke stradala i cijela južna Dalmacija od Stona do Konavala.
22. srpnja 1943. Lovreć (Imotski) – pokolj Talijana i četnika nad Hrvatima
19. listopada 1942. Dugopolje – veliki četnički pokolj Hrvata u selu iznad Splita
Velikosrbi koje naoružava i podržava JNA, inspirirani idejama Vuka Karadžića, etnički čiste i progone sve Hrvate iz zaleđa Zadra i Šibenika, te dijela zaleđa Splita, kao i kompletne okolice Dubrovnika kojeg dovode u okruženje. Ruše katoličke crkve, uništavaju groblja, a čak i napadaju hrvatske gradove Zadar, Šibenik i Dubrovnik s namjerom iste sudbine kao Vukovaru – ubiti, srušiti, protjerati i učiniti te gradove srpskim kao što su učinili u Vukovaru, Petrinji, Belom Manastiru, Iloku… Pa čak i staviti spomenik Draži Mihajloviću u središte gradova kao što su besramnici i krvoloci napravili u mučeničkom Vukovaru.
Oluja uništila Karadžićeve snove o Srbiji na Jadranu
Srbi su smatrali da je konačno došao njihov trenutak: nakon 150 godina htjeli su dati završni šlag na tortu Karadžićeve patološke ideje ‘Srbi svi i svuda’ i to na način da unište Hrvate tamo gdje god žive na teritoriju koji su zacrtale sve vođe srpskog naroda još od Vuka Karadžića pa do Slobodana Miloševića u preko 150 godina dugom agresivnom ratno-propagandnom ratu prema Hrvatskoj (koji traje i danas 2019.).
Srbi su se prevarili i preračunali, zavaravajući sami sebe o svojoj velikoj “ratničkoj povijesti”: ovog puta su naišli na motiviranog, neustrašivog i povijesno cijenjenog hrvatskog pješaka-ratnika iz brojnih ratova europske povijesti.
Ne samo da nisu 1991. godine uspjeli osvojiti protiv gotovo golorukih Hrvata ono što su zamislili, nego su u niz bitaka doživjeli strašne vojničke poraze u Dalmaciji od: Šibenika, Miljevaca, vojnički najvažnije Maslenice, Peruče, Dubrovačkog primorja, Dinare, i na kraju “šaka u oko” epicentru četništva i velikosrpske pobune u Dalmaciji – Kninu.
Rezultat i sukus svega, u Dalmaciji (i drugdje) bio je velika pobjeda Hrvatske vojske i težak poraz i sramotan, kukavički bijeg srpske vojske u završnoj ‘majci svih bitaka’ – Oluji.
5. kolovoza 1995. Knin – hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi kao znak pobjede!
Olujom je slomljena Karadžićeva ideja Karadžićeve Velike Srbije zajedno sa velikosrpskim sloganom ‘Srbi svi i svuda!” kako u Dalmaciji, tako i u Hrvatskoj, premda se i dan danas iz Beograda iz najviših političkih krugova osjeti – truli zadah i vonj četništva.
“Kad svi uživamo jedne hrvatske slobode, jedno isto pravo hrvatske države, kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine; svi smo i dužni ponositi se državljanstvom hrvatskim; svi smo dužni pred svietom se kazati rodjena braća majke Hrvatske. Ako braća grčko-istočna u Hrvatskoj neće da se zovu Hrvati po narodu, neka priznadu što svak živ zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemlji i po hrvatskoj državi; mi dalje neiziskujemo; nam je dovoljno, da hrvatska narodno-državna cjelokupnost ostane ogradjena (…) Kojom mjerom tražimo samostalnost i cjelokupnost Hrvatskoj, istom je odmjeramo i Srbskoj.”
— don Mihovil Pavlinović, veliki hrvatski sin i narodni preporoditelj Dalmacije, Hrvatska misao, 1869. godine
Tekst se nastavlja ispod oglasa
