Primjer jedne svetice našega doba može nam pomoći da shvatimo što znači prvi put i stvarno susresti Boga. Riječ je o Jozefini Bakhiti iz Afrike, koju je svetom proglasio papa Ivan Pavao II.
Rođena je oko 1869. u Darfuru u Sudanu. Kao devetogodišnji djevojčicu, oteli su je trgovci robljem, tukli je do krvi i pet puta prodavali na sudanskom tržištu. Prošla je kao dijete strašne muke i torture. Zatim je bila sluškinja kod žene nekoga muslimanskog bogataša gdje je svakoga dana bila do krvi bičevana. Od posljedica toga bičevanja do kraja života na tijelu je nosila 144 krvava traga kao svjedočanstvo patnji koje je prolazila.
Poslije tako strašnih gospodara Bakhita će upoznati potpuno drukčijeg gospodara – ‘Parona’ – Boga živoga, Boga Isusa Krista. Doznala je da je taj Gospodin dobar, sama dobrota …da je pozvao i nju, da je i nju stvorio, štoviše, da je On ljubi. …Još i više, i sam je taj Gospodin osobno proživio mučenja, i čeka je ‘s desne Ocu’. Sada i ona ima nadu – i to ne tek slabašnu nadu da će pronaći manje okrutne gospodare, nego veliku nadu: ‘napokon sam ljubljena i što god se dogodilo, ta me Ljubav čeka. I tako je moj život dobar.’
U spoznaji te nade ona je bila ‘otkupljena’, nije se više osjećala ropkinjom, nego slobodnom kćeri Božjom.Tako, kada su je htjeli vratiti u Sudan, Bakhita odbija; nije se bila spremna ponovno rastati od svoga ‘Parona’.
Dana 9. siječnja 1890. krštena je i krizmana te primila svetu pričest iz ruku venecijanskog patrijarha. Nekoliko godina kasnije, 8. prosinaca 1896., u Veroni je primila redovničke zavjete.
Tijekom 45 godina koje je provela u samostanu u Schiu, sestra Jozefina radila je kao vratar i bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh su plijenili pozornost i ljubav ljudi koji su je okruživali. Poglavarica reda ju je zamolila da napiše memoare o svom životu kako njezine patnje, ali i spoznaja ne bi nikada bile zaboravljene.
Posljednje godine svoga života bila je vrlo bolesna te se kretala tek pomoću invalidskih kolica. Međutim, to ju nije spriječilo da do zadnjeg trenutka ostane vesela i nasmijana.
Preminula je 8. veljače 1947., a njezino tijelo je tri dana bilo izloženo na odru dok su tisuće ljudi dolazile oprostiti se od svoje „crne majke“.
Blaženom ju je 1992. proglasio papa Ivan Pavao II., a svetom je proglašena samo osam godina poslije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
