Povjesničar Stjepan Lozo u izuzetno vrijednom znanstvenom uradku i knjizi “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.” tvrdi da su četnici i partizani proveli genocid nad hrvatskim narodom u NDH.
Zrin, Udbina, Bosansko Grahovo, Boričevac, Srb, Lapac, Drvar, Gvozdansko, Španovica, Obljaj, Krnjeuša, Vrtoče, Bosanski Petrovac…samo je niz mjesta u koji se Hrvati nikada nisu vratili živjeti nakon četničko-partizanskih pokolja u NDH nad hrvatskim narodom.
Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Srbima ili Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu, piše hkv.hr.
Partizani, redom Srbi iz okolnih sela, mjesto su zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto.
Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, nijedan se Zrinjanin nije smio vratiti na svoje ognjište.
Sudbina stanovnika Zrina, njihov pogrom i ubijanje, nemogućnost povratka na svoja ognjišta, konfiskacija imovine, sakrivanje godinama nakon završetka rata 1945. godine, samo je još jedan u nizu dokaza dr. Stjepana Loze da je nad hrvatskim narodom u NDH i nakon sloma te države 1945. godine izvršen – genocid.
Dodatak: O etničkom čišćenju i genocidnom ubijanju Hrvata Zrinske gore:
Kako je veliki strah onih koji znaju pravu istinu o pokoljima u Zrinu svjedoči još jedan detalj. Kada je u ljeto 1990. fra Ivica Petanjak spremao svoju mladu misu kroničar Stjepan Kožul u Martirologiju crkve zagrebačke piše kako je u Nadbiskupsko tajništvo u Zagrebu došao jedan čovjek. Rekao je da živi u Zaprešiću i da je podrijetlom iz župe Zrin, no nije se želio predstaviti imenom. Primio ga je dr. Stjepan Kožul, tadašnji tajnik, i zabilježio da je dotični tražio da se poduzme sve potrebno kod Kardinala, kako bi se brzo zabranilo održavanje mlade mise jednog kapucina u Zrinju, koji je iz Slavonije, a roditelji su mu podrijetlom iz župe Zrinj. Dotični iznosi da se na onim prostorima naveliko govori protiv služenja sv. mise, da se grozi pokoljima, da se ističe kako se vraćaju ustaše u Zrinj da se osvete. Taj čovjek nije htio reći u čijoj službi ili režiji dolazi.
Bila je godina 1990., a pokolji po hrvatskim selima Banovine tek su uslijedili godinu dana kasnije. Uzrok nije bila svećenička mlada misa, kao ni fra Ivica Petanjak, već ponovno povampirena srbočetnička zločinačka hajka žedna krvi i pljačke. Dr. Kožul je zabilježio da se kontaktiralo s mladomisnikom kod kapucina i doznalo: Uopće nisu planirali sv. misu ni u župnoj crkvi u Divuši, a kamo li na zapuštenim ruševinama u Zrinu. (…) I ovo je bilo jedno podmetanje, širenje neistina i zastrašivanja, kako bi i ono malo katolika bilo prisiljeno ili na šutnju ili na bijeg iz vlastite domovine. Takvim se je „čišćenjima“ postizalo da u hrvatskim krajevima u kojima su tobože nestali Srbi, nema zapravo Hrvata, drevnih katoličkih crkvi i župa, starih utvrda i gradova, dapače čitavih dekanata.
Partizanska presuda o otimanju kuća, imovine, polja i zemlje Hrvatima Zrina:
Photo: hkv.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
