9. srpnja 1409. Zadar – kako i zašto je Dalmacija prodana Veneciji za 100.000 dukata?

Danas, 9. srpnja, navršava se točno 610 godina otkako je Ladislav Napuljski Anžuvinac prodao Mletačkoj republici gradove Zadar, Novigrad, Pag i Vranu te kraljevska prava na Dalmaciju i to za cijenu od sto tisuća dukata. Današnjim žargonom govoreći bila je to mletačka «uzmi ili ostavi» ponuda, budući da je nesuđeni kralj počeo pregovore o prodaji prije godinu i pol dana kad je uvidio da će izgubiti u građanskom ratu s Žigmundom Luksemburškim, no tada je tražio tristo tisuća dukata.

Mlečani, kao vjerojatno tada najuspješniji trgovci svijeta koji su u rukama držali glavne trgovačke putove s Levanta prema Europi ponudu su glatko odbili. Kralj je pričekao, no u međuvremenu je gubio utvrdu za utvrdom i ostajao sa sve manjim brojem vojnika, a vjerojatno su mu se sukladno tome i prihodi smanjivali pa je izišao s novom ponudom, ovaj put dvjesto tisuća dukata, a Republika je i to odbila. Na kraju je, nakon još podužeg cjenkanja i navlačenja za rukav, Ladislavu uspjelo «utopiti» preostale krajeve pod svojom kontrolom, a što su bila samo navedena četiri grada i formalna nasljedna prava za sto tisuća te je tako riješio svoje financijske tegobe, no ta će financijska transakcija za Dalmaciju i čitavu Hrvatsku i jadranski prostor općenito imati nesagledivih posljedica, a određene tragove te prodaje osjećamo i dan danas, piše zadarskilist.hr

Prodaja Dalmacije, nažalost, žalosni je epilog jednog zapravo sjajnog i pobjedonosnog procesa i pohoda Ludovika I., koji je završio poznatim Zadarskim mirom.

Naime, otkad su Mlečani u prvoj četvrtini četrnaestoga stoljeća ponovno počeli širiti svoju vlast po jadranskoj obali iskoristivši sukobe koji su Hrvatskoj trajali između kralja i jake obitelji Šubića, tinjalo je u dalmatinskim gradovima nezadovoljstvo. Također, ugarski i hrvatsko-dalmatinski kraljevi smatrali su da im ta područja nasljedno pripadaju još od vremena prvog zajedničkog kralja Kolomana, iako je od 1297. kada je to potvrdio i papa Bonifacije VIII. na ugarskom prijestolju (to znači i u Hrvatskoj), priznata dinastija Anžuvinaca napuljskih od kojih je prvi kralj na našim prostorima bio Karlo Robert.

Kroz čitavu prvu polovicu četrnaestoga stoljeća nastavile su se borbe za Dalmaciju, zvane i «mletački ratovi». Posebno je uporan da objedini svoju državu bio kralj Ludovik I.

U prvom mletačkom ratu Ludovikova vojska je 1. srpnja 1346. teško poražena i Zadar se morao vratiti pod mletačku upravu 15. prosinca. Nakon toga je Ludovik sklopio s Mlečanima mir na osam godina. No nakon okončanja tog perioda počinje «Drugi mletački rat» u kojem Ludovik I. sa svojom vojskom provaljuje u sjevernu Italiju i nameće Mlečanima rat na njihovom teritoriju ugrožavajući i samu Veneciju.

Tijekom ljeta 1357. Splićani i Trogirani podižu bune i istjeruju mletačke posade i činovnike, a u prosincu banska vojska ulazi i u Šibenik i kreće prema Zadru, glavnom gradu Kraljevine. Kao što se redovito obilježava, na dan 17. prosinca zahvaljujući hrabrim Zadranima, precima današnjih Stanaraca koji su noću prebacili preko zidina konope vojska ulazi u Zadar, istjeruje Mlečane i čitava Dalmacija je oslobođena što je potvrđeno mirom kojeg kralj Ludovik I. sklapa s Mlečanima u klaustru samostana Sv. Frane 18. veljače, čime je sav prostor od Kvarnera do grada Drača koji se onda smatrao Dalmacijom došao u posjed hrvatsko-ugarskog kralja.

U Hrvatskoj i Dalmaciji je od 1359. kao namjesnik, odnosno herceg, vladao Karlo Drački, Ludovikov rođak, a čitavi hrvatski prostori pod njegovom upravom doživljavaju procvat, što se posebice osjetilo i u samome Zadru, iako su Mlečani pokušali u Trećem mletačkom ratu 1378. – 1381. povratiti izgubljeno. Ipak, premda je Republika morala platiti sedam tisuća dukata ratne odštete, Ludovik se morao odreći izvoza soli iz Dalmacije na mletački teritorij, što je dosta pogodilo dalmatinsku privredu.

Veći problemi su, međutim, nastali kad je 11. rujna 1382. umro veliki kralj Ludovik. Kao nasljednica okrunjena je njegova kći Marija, koja se udala za Žigmunda Luksemburškog koji je priznat za suvladara. S takvim se stanjem u Hrvatskoj nisu mirili i već nakon dvije godine u Zadru izbija buna protiv Marije i njene majke Elizabete. Pobuna je izbila 8. srpnja 1384., a vodili su je Zadrani Zanin, Dancarol, Petar Francalanca i Miško Milešić, no već nakon tri dana su uhićeni i javno pogubljeni na (vjerojatno današnjem Narodnom) Trgu.

Iduće godine bune se braća Horvati zajedno s vranskim priorom Ivanom od Paližne i uz potporu bosanskog kralja Tvrtka I i dovode na hrvatsko prijestolje Karla Dračkog, koji je 31. prosinca i okrunjen kao hrvatsko-ugarski kralj Karlo II. No prijatelj kraljice majke Elizabete, Blaž Forgač ubija Karla i tim činom u Hrvatskoj započinje opći građanski rat. U potrazi za pristašama u Slavoniji, Elizabeta zajedno s nominalnom kraljicom, svojom kćerkom Marijom i palatinom Nikolom Gorjanskim kreće na «turneju» po Slavoniji, no urotnici ih 25. srpnja 1386. dočekuju kod Gorjana i zarobljavaju obje kraljice, a Gorjanskog i Blaža Forgača ubijaju. Elizabeta i Marija bivaju skrivane po raznim utvrdama, najprije po sjevernoj Hrvatskoj, a na kraju u Novigradu. Pretpostavlja se da je Elizabeta tamo zadavljena početkom 1387.

No Žigmund se nije predavao i premda su njegovi protivnici zauzeli i Zagreb, pripremao je novu vojsku koja je pod vodstvom Nikole II. Gorjanskog teško porazila hrvatske ustanike u bitki kod Čerevića blizu Iloka. Preživjeli vođe pobune bježe u Bosnu pod zaštitu kralja Tvrtka I, no nakon smrti Ivana od Paližne 1391. pobuna sve više slabi, a Žigmund postupno učvršćuje svoju vlast u čitavoj državi, pogotovo kad Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša obustavlja pomoć braći Horvat pa ih Žigmund zarobljava kod Dobora i dade pogubiti 1394. godine

Ipak, 1397. godine protiv Žigmuda se ponovno diže ovaj put plemić Stjepan Lacković koji zajedno s pristašama zove na prijestolje nesretnog Ladislava, sina ubijenog Karla II Dračkog. I premda Žigmundu uspijeva ubiti i samog Lackovića i sve njegove nećake na dvoru u Križevcima, u Zadar 1402. ulazi Alojzije Aldemarisco, kao namjesnik u ime Ladislava. Uplovio je u luku s pet galija i jednim brigantinom. Od rujna do studenoga svi se dalmatinski gradovi zaklinju na vjernost Ladislavu Napuljskom kojega 3. kolovoza 1403. u zadarskoj katedrali Ivan od Kaniže, nadbiskup ostrogonski kruni za ugarskog i hrvatsko-dalmatinskog kralja.

Ladislav imenuje za namjesnika vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Ali ni Žigmund ne miruje. On prvo odlučuje razbiti glavno uporište ustanika, a to je bosansko zaleđe. Napada s vojskom i provaljuje u Bosnu sve dok 1408. na uspijeva zarobiti i samog kralja Tvrtka II i stotinu i sedamdeset velikaša i sve ih daje pogubiti. Nakon toga predaje se i Hrvoje Vukčić. Ostavši bez potpore iz zaleđa sve više slabe i pozicije Ladislavove, kojemu je palača prema istraživanjima Stjepana Antoljaka bila na prostoru današnje kavane «Forum», počinje pregovore s Mlečanima koji su samo čekali na takvu priliku. Nakon sramotne predaje, mletačka je vojska ušla u Zadar 29. srpnja. Duže su potrajale jedino borbe za grad Šibenik kojeg su Mlečani zauzeli tek 1412. nakon što su u gradu izbili međusobni sukobi i socijalni nemiri.

Pobjednik u Hrvatskoj i Ugarskoj, a uz to i kralj Češke, Žigmund pokušao je vojskom natjerati Mlečane da se odreknu Dalmacije 1411. – 1413. no bez uspjeha. Uskoro je morao od toga odustati, jer mu je stalan otpor pružao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. I ovaj sukob imao je nesagledive posljedice po budućnost i sadašnjost ovih prostora, jer se vojvoda Hrvoje za pomoć obratio Turcima, no o tome nekom drugom prigodom.