“Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čemu je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike da ispašta svoje pogrješke, omalovažanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.” Alojzije Stepinac, 1943. godine
Ove proročanske riječi izgovorio je zagrebački nadbiskup u jeku najžešćeg rata 1943. godine davši tako dijagnozu bolesti Europe koja danas, pred našim očima, doživljava svoje vrhunce. Naime, vrlo snažni anticrkveni i antiklerikalni pokreti zahvatili su Europu krajem 18. i u 19. stoljeću, a koji su se očitovali u brojnim prosvjetiteljskim idejama, građanskim revolucijama, antiklerikalno raspoloženim republikanskim pokretima i dr. Paralelno s tim razvijale su se i znanstvene teorije poput darwinizma, koje su postajale temelj kasnijih para-znanosti poput eugenike ili rasnih teorija koje su dovele do totalitarnih pokreta početkom 20. stoljeća.
Jašući na konju rušenja moći i utjecaja Crkve, Europa je krenula u izgradnju svijeta ‘bez Boga’ u čemu je uvelike doprinos dala ideja socijalizma, zajedno s nekim drugim kulturnim i političkim utjecajima. Ideja socijalizma u sprezi sa rušenjem ideje Boga i čovjekovog božanskog podrijetla dovela je do stvaranja utopističkih dijaboličnih socijalističkih pokreta u raznim modifikacijama koji su poharali svijet: komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma.
Ti pokreti su razorili prvo mentalno i duhovno Europu, a onda i doslovno u II. svjetskom ratu, sve do kraja 20. stoljeća kada su pali posljednji totalitarni režimi komunizma, ostavivši nesagledive duhovne, duševne i materijalne posljedice.
Na sve to, i više od toga je mislio pokojni blaženik i naš velikan kada je prorekao pad Europe, a od tada su se pogreške nagomilale do te mjere da je stari kontinent ušao u opću egzisetncijalnu krizu identiteta. Tako se pred našim očima danas, ponovno u i iz Europe, pokušava razbiti stožerna božanska jedinica ljudske zajednice – obitelj. I to ne samo kroz nove paraznanosti poput rodne ideolgije, već i kroz brojne političke, ekonomske i društvene pokrete koji djeluju u smjeru dezintegracije obitelji na račun ‘slobode i oslobođenja individue.
A naš blaženik, i budući svetac, tvrdi još prije 75 godina: „da je iz ove strahovite krize u koju je upala (Europa op.) neće spasiti nitko drugi, do li svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati“.
Jedan od njih je bio sam Alojzije Stepinac, čovjek nemjerljivog doprinosa očuvanja duhovnog i nacionalnog identiteta hrvatskog naroda, a drugi i možda najveći u povijesti Europe 20. stoljeća lik – pape Ivana Pavla II.
‘Ili jesmo ili nismo katolici!’
U nastavku donosimo neke crtice iz života budućeg sveca, nepoznate našem puku:
Jeste li znali da je Stepinac tijekom svih godina kućnog pritvora, misnim slavljem obilježavao godišnjicu svoje osude, zahvaljujući Bogu što nije podlegao u teškim danima?
„Ako ste žedni moje krvi, eto me!“- rečenica je koju je 18. rujna 1946. izgovorio blaženi Stepinac prilikom svog uhićenja.
Jednu od najupečatljivijih misli: „Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odrazuje na čitavoj liniji našega života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe namjesnika Kristova izdane za opće dobro, a koje možda ne konveniraju našem ličnom raspoloženju“, Stepinac je izgovorio u homiliji na Petrovo 1942.
Na svom pisaćem stolu držao je globus na čijem su podnožju bile napisane riječi psalma: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ „Imam globus“, rekao je jednom župniku Vranekoviću, „da se lakše i snažnije mogu mislima prenijeti po cijeloj zemlji, pa da molim na nakanu onih koji većma trebaju.“
Za vrijeme svog uzništva u Krašiću, jednoga je dana sav sretan pred župnikom uskliknuo: „Velika mi je utjeha kad pomislim, sve ste mi uzeli, samo jedno niste – da kao Mojsije uzdižem ruke k Bogu da molim!“
Kada ga je po njegovu dolasku u Krašić 1951. godine novinarka upitala što će u Krašiću raditi, odgovorio je: „Raditi i trpjeti za Crkvu!“
Kad je u tijeku jedne audijencije 1946. godine jedan hrvatski hodočasnik upitao papu Pija XII: „Svetosti, kad će nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom“, Prvosvećenik je u prvi mah produžio s pozdravljanjem drugih hodočasnika, a onda se naglo okrene i odgovori: „Nemate kardinala, ali imate sveca!“
Znate li da je svoju posljednju svetu misu Stepinac služio 7. veljače 1960.?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
