(AUDIO) 2. svibnja 1925. Antun Branko Šimić – pjesnički genij spjevao pjesmu rodnoj Hercegovini

Foto: enciklopedija.hr

Na današnji dan 1925. godine umro je u Zagrebu Antun Branko Šimić, jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika modernizma, esejist, književni kritičar i prevoditelj.

Antun Branko Šimić jedan je od najljepših cvjetova izraslih na kamenu hrvatske Hercegovine.

 

Rano djetinjstvo provodi  u malom hercegovačkom mjestu Drinovci kod Gruda gdje završava osnovnu školu, nakon čega  nastavlja formalno gimnazijsko obrazovanje u Širokom Brijegu, a potom u Mostaru i Vinkovcima i napokon u Zagrebu.

Svoju prvu pjesmu, ”Zimsku pjesmu”, objavio je već kao petnaestogodišnjak, u književnom časopisu Luč u Vinkovcima 1913. godine. Dvije godine poslije, seli se u Zagreb u kojem će, baveći se književnošću i pisanjem, ostati do kraja života.

Na pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića značajan je utjecaj Antuna Gustava Matoša. Njegova poezija intenzivira doživljaj svijeta izrazito škrtim i zgusnutim stihom. Melankonični, otmjeni i dekadentni štimung, krajolici izdvojeni iz svakodnevnice, prigušene boje i fine nijanse, milozvučna i gotovo svečana akustika – sve su to elementi upisani u Šimićevo pjesništvo. Njegov je pjesnički opus predstavljen kao svojevrstan bijeg i otklon od banalnosti svakodnevnog života, u kojem je umjetnost svrha samoj sebi.

Umro je od posljedica tuberkuloze, 1925. godine u Zagrebu, u dobi od 27 godina.

Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela kao i za doprinos i integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove.

 

HERCEGOVINA

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom na čas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi

 Antun Branko Šimić

 

Poetsko scenski kolaž “Hercegovina”:

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr