Tijekom pohoda Francuskoj o 150. obljetnici Gospinih ukazanja u Lourdesu papa Benedikt XVI. želio se obratiti predstavnicima svijeta kulture svjedočeći tako svoje poštovanje njihovu prinosu očovječenju ljudskoga života. U petak 12. rujna 2008. u 17.30 sati u Kolegiju bernardinaca u Parizu Sveti Otac susreo se s oko 650 predstavnika francuskoga kulturnoga života i nakon pozdrava koji su mu uputili pariški nadbiskup kardinal André Vingt-Trois i kancelar Francuskoga instituta Gabriel de Broglie uputio sljedeće riječi u kojima je dao veličanstvenu sintezu o biti uljudbe koju kršćanstvo gradi: biti kultura duboko prožeta Božjom riječju, prenose Vjera i djela.
Znakovito mjesto
Uz uvodne pozdrave, Benedikt XVI. kazao je da je mjesto na kojem se nalaze znakovito i povijesno, mjesto koje su izgradili sinovi svetoga Bernarda iz Clairvauxa.
Povezano je sa samostanskom kulturom. Mladi redovnici živjeli su ovdje kako bi se dubinski uputili u svoj poziv i naučili bolje živjeti svoje poslanje. Priziva li nam ovo mjesto još uvijek nešto ili se susrećemo samo sa svijetom kojega više nema? Kako bismo mogli odgovoriti moramo se na trenutak zamisliti nad samom naravi zapadnoga redovništva. Što je, dakle, to? Uzimajući u obzir povijesne plodove redovništva možemo reći da su u vrijeme velikog kulturnoga loma, prouzročena selidbom naroda i oblikovanja novih državnih poredaka, samostani bili prostor u kojima su preživjela blaga drevne kulture i gdje je, crpeći iz njih, postupno nastajala nova kultura. Ali kako je do toga došlo?“, upitao je Papa.
>Pronađena 30 godina izgubljena predavanja kardinala Ratzingera
Istaknuo je da namjera nije bila stvarati novu kulturu ni očuvati kulturu prošlosti, nego je cilj bio – quaerere Deum, tražiti Boga. Redovnici su nastojali pronaći ono što uvijek vrijedi i traje – Život.
„No, to ne treba shvatiti u smislu vremenskoga slijeda, kao da su živjeli očiju uprtih u kraj svijeta ili u vlastitu smrt, nego u smislu postojanja: tražili su konačno iza privremenoga. Quaerere Deum: budući da su bili kršćani, ovo nije bila pustolovina u pustinju bez puta, potraga u krajnju tamu. Sâm Bog postavio je miljokaze, dapače, utro put, a njihova zadaća bila je pronaći ga i slijediti ga. Taj put bila je Njegova riječ ponuđena ljudima u knjigama Svetoga Pisma. Potraga za Bogom stoga iznutra zahtijeva kulturu riječi ili, kako je rekao dom Jean Leclercq: eshatologija i gramatika u zapadnom su redovništvu nerazdružive jedna od druge“, istaknuo je Papa.
Važnost Riječi
„Kako je traženje Boga zahtijevalo kulturu riječi, bilo je prikladno da samostan ima knjižnicu koja bi ukazivala na putove do riječi. Knjižnica je bila sastavni dio samostana, kao i škola. Ta su dva mjesta konkretno otvarala put prema riječi. Sveti Benedikt naziva samostan Dominicī servitiī schola, školom podložnosti (služenja) Gospodinu. Škola i knjižnica osiguravale su oblikovanje razuma i ērudītiō, odgoj i obrazovanje čovjeka – formaciju koja u konačnici vodi k tomu da čovjek nauči služiti Bogu. A to uključuje i oblikovanje uma, školovanje kroz koje čovjek u riječima uči zamjećivati stvarnu Riječ“, kazao je Benedikt XVI.
Istaknuo je da Riječ koja otvara put traženja Boga i koja je sam taj put, jest Riječ koja rađa zajednicu, uvodi u zajedništvo svih onih koji hode u vjeri. Također je naglasio da Božja Riječ uvodi u razgovor s Bogom. Ističe da Bog kroz Bibliju uči kako razgovarati s njim, a posebno kroz Psalme.
>Posljednje riječi Benedikta XVI. bile su ‘Isuse, volim te’
„Psalmi na više mjesta sadržavaju naputke kako ih treba pjevati i pratiti glazbalima. Da bi se molilo na temelju Božje riječi nije dovoljno samo izgovaranje, potrebna je glazba. Dvije pjesme kršćanskoga bogoslužja potječu iz biblijskih tekstova koji ih stavljaju na usta anđela: Glōria, koju prvi put pjevaju anđeli prigodom Isusova rođenja, i Sānctus, koji je, prema Izaiji 6, usklik serafinâ, koji stoje u neposrednoj Božjoj blizini. U tom svjetlu kršćansko je bogoslužje poziv na pjev s anđelima i na vođenje riječi k njezinoj najvišoj svrsi“, naglasio je.
Pismo treba tumačenje i zajednicu
S čisto povijesnoga ili književnoga gledišta, ističe, Biblija je zbirka književnih tekstova čiji se nastanak proteže kroz više od tisućljeća.
„Naprotiv, one su u prepoznatljivoj napetosti jedne s drugima. Tako je već u Izraelskoj Bibliji koju mi kršćani nazivamo Starim Zavjetom. To vrijedi još više kada kao kršćani povezujemo novozavjetne spise, da tako kažem, kao hermeneutički ključ s Izraelskom Biblijom tumačeći je kao put prema Kristu. Biblija se s pravom u Novom Zavjetu općenito ne naziva ‘Pismom’, nego ‘Pismima’, koja će se međutim onda zajedno smatrati jednom Božjom Riječju upućenom nama. Ali već i ta množina jasno pokazuje da nam Božja Riječ dolazi samo kroz ljudsku riječ, kroz ljudske riječi, to jest da nam Bog govori samo u ljudskosti ljudi, kroz njihove riječi i njihovu povijest. To zatim znači da božansko u Riječi i u riječima nije odmah zamjetno“, istaknuo je Benedikt XVI.
Papa je naglasio da Pismo treba tumačenje i zajednicu u kojoj se oblikuje i u kojoj se živi te da se samo tako otkriva smisao koji sjedinjuje cjelinu.
„Drukčije rečeno: postoje dimenzije značenja Riječi i riječî koje se otkrivaju samo u proživljenom zajedništvu te Riječi koja stvara povijest. Riječ se ne obezvrjeđuje sve većim zamjećivanjem različitih dimenzija svoga značenja, nego se, naprotiv, pojavljuje u svoj svojoj veličini i dostojanstvu. Zato Katekizam Katoličke Crkve s pravom može ustvrditi da kršćanstvo nije, u klasičnom smislu, religija knjige. Kršćanstvo u riječima opaža Riječ, sam Logos, koji otkriva svoje otajstvo kroz tu mnogostrukost i stvarnost ljudske povijesti. Ta posebna struktura Biblije uvijek je novi izazov svakomu naraštaju“, kazao je.
Ora et labora – redovništvo
Papa Benedikt XVI. Istaknuo je da se Božja Riječ i Božje djelovanje u svijetu otkrivaju samo u ljudskom govoru i ljudskoj povijesti. Dodao je da je velik značaj te teme osvijetljen u spisima svetoga Pavla.
„No, veličina i širina takva poimanja biblijske Riječi može se shvatiti samo ako se do kraja posluša svetoga Pavla i tada nauči kako taj oslobađajući Duh ima svoje ime i kako stoga sloboda ima unutarnju mjeru: ‘Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodinov, ondje je sloboda’ (Druga Korinćanima 3, 17). Duh koji oslobađa ne može se svesti na tumačevu vlastitu zamisao ili njegov vlastiti pogled. Duh je Krist, a Krist je Gospodin koji nam pokazuje put. Riječju duha i slobode otvara se široki obzor, ali se ujedno postavlja jasna granica proizvoljnosti i subjektivnosti, koja snažno obvezuje pojedinca kao i zajednicu i uspostavlja se nova, viša veza, nadmoćnija od one slovom teksta: stvaraju se spone razumijevanja i ljubavi. Ta napetost između veze i slobode, koja daleko nadilazi književni problem tumačenja Pisma, odredila je i razmišljanje i rad redovništva i duboko je oblikovala zapadnu kulturu“, kazao je.
Razmatrajući „školu podložnosti Gospodinu“ sv. Benedikta ističe da se do sada bilo usredotočeno prema riječi, prema dijelu gesla koji glasi „ōrā“ (moli!). Stoga se osvrće na drugu sastavnicu redovništva – „labōrā” (radi!).
„Sâm Bog je Stvoritelj svijeta, a stvaranje još nije dovršeno. Bog radi, ergázetai ! Stoga se i rad ljudi mora pojaviti kao poseban izraz njihove sličnosti s Bogom, koji čini čovjeka udionikom u Božjem stvaralačkom djelu u svijetu. Bez te kulture rada koja, s kulturom riječi, tvori redovništvo, nezamislivi su razvitak Europe, njezin etos i njezino poimanje svijeta“, ističe Benedikt XVI.
Novost kršćanskoga navještaja nije u misli, nego u djelu
„Redovnikov hod putovanje u unutarnji svijet primljene Riječi, čak i ako udaljenost ostaje neizmjerna. Redovnikova potraga u sebi već u stanovitoj mjeri uključuje nalaženje. Kako bi ta potraga uopće bila moguća ponajprije mora postojati početni poticaj koji ne samo da budi volju za traženjem, nego i čini vjerodostojnom činjenicu da se u toj Riječi krije put, ili bolje: da je u toj riječi sâm Bog krenuo na put prema ljudima, pa stoga ljudi njime mogu prispjeti k Bogu. U toj se Riječi nalazi put života na kojem sâm Bog ide u susret čovjeku kako bi mu omogućio da dođe ususret Njemu“, naglasio je Papa.
Ističe da su temeljni nacrt kršćanskoga navještaja ljudima koji su u svojim pitanjima u potrazi, prikazan u govoru svetoga Pavla na Areopagu.
>Mons. Rajič, nekad bliski suradnik pape Bendikta: ‘Učitelj vjere blistava uma i srca’
„Pavao ne naviješta nepoznate bogove. Propovijeda Onoga koga ljudi ne poznaju, a ipak znaju: Nepoznatoga-Znanoga. To je Onaj koga traže, i o kome imaju znanje, a opet koji je Nepoznati i Nespoznatljivi. Najdublji sloj ljudskoga mišljenja i osjećanja nekako zna da Bog mora postojati. Da u ishodištu svih stvari ne može biti nerazumnost, nego stvaralački Um; ne slijepa slučajnost, nego sloboda. Ipak, premda svi ljudi to nekako znaju, kao što Pavao izričito kaže u Poslanici Rimljanima (1, 21), ta spoznaja ostaje nestvarna: Bog koga ljudski duh samo zamišlja i izmišlja – nije pravi Bog. Ako se On ne pokaže, što god činili, ne ćemo u potpunosti doći k Njemu. Ono što je novo u kršćanskom navještaju jest da se sada svim narodima može reći: On se pokazao. I od sada je put koji vodi k Njemu otvoren. Novost kršćanskoga navještaja nije u misli, nego u djelu: Bog se objavio“, pojašnjava Papa.
Ono što je utemeljilo europsku kulturu – traženje Boga i spremnost da Ga se sluša – i danas ostaje osnova svake istinske kulture
Kazao je tada da je vrijeme drukčije od onoga koje je Pavao susreo u Ateni, ali da je mnogim točkama vrlo slično.
„Naši gradovi više nisu puni žrtvenika i slika raznolikih božanstava. Bog je za mnoge postao uistinu velika nepoznanica. Ali kao što je pitanje nepoznatoga Boga tada bilo skriveno i prisutno iza mnogih slika bogova, tako je i sadašnje izostavljanje Boga tiho opterećeno pitanjem o Njemu. Quaerere Deum – tražiti Boga i dopustiti da nas On nađe danas nije ništa manje potrebno nego što je bilo u prošlim vremenima. Gola pozitivistička kultura, koja bi pitanje o Bogu kao neznanstveno potiskivala u područje subjektivnoga, bila bi poraz uma, odricanje od njegovih najviših mogućnosti i stoga neuspjeh humanizma, a time krah čovječanstva. Posljedice toga mogu biti samo teške i vrlo ozbiljne. Ono što je utemeljilo europsku kulturu – traženje Boga i spremnost da Ga se sluša – i danas ostaje osnova svake istinske kulture“, zaključio je Benedikt XVI
Tekst se nastavlja ispod oglasa
