Blaženi Honorat, na krštenju Vjenceslav Kuzminski, rodio se u Poljskoj, u mjestu Biala Podlaska, 16. listopada 1829. g. Njegovi roditelji bili su veoma marljivi kako na svojim poslovima tako i u odgoju svoje djece. Mali Vjenceslav pohađao je OŠ. u svom rodnom mjestu i svaki je dan s veseljem posluživao kod svete mise kao ministrant. Svi su o njemu stjecali dojam da je nadaren i dobar dječak, sklon glazbi. Nakon nekoliko godina, njegova se obitelj preseli u industrijsko središte u mjesto Wloclawek, piše sveci.net.
U mladosti vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema
U mjestu Plock-u Vjenceslav je pohađao gimnaziju i završio ju je s najboljim uspjehom. Nakon toga postavljalo mu se pitanje: Kamo dalje? Otac mu je savjetovao da upiše školu primijenjene umjetnosti u Varšavi. Nedugo nakon toga umre mu otac. Gubitkom oca naglo se promijenio u životu i vladanju, te se zbog toga počeo otuđivati od svoje majke kao i od svega dobra u čemu su ga roditelji bili poučili, te je u tome mjestu izašao na glas kao velika propalica.
Kasnije će i sam zapisati: “U mladosti sam bio velika propalica, otvoreno i direktno sam vrijeđao Boga, nijekao ga i ponašao se kao da ga nema. Čak sam se borio protiv Njega i nastojao sam i druge odvratiti od Boga, izjavljujući da mi svatko može pljunuti u lice, ako se ikada kasnije obratim..”
Život u zatvoru
Nedugo nakon toga dospijeva u zatvor i u kojem teško obolijeva, optužen kao vođa pokreta protiv ruskih porobljivača. U toj svojoj bolesti i klevetama počeo je razmišljati o svojoj prošlosti. Molitve majke i milost Božja nisu ga napuštale, premda je on svoj pogled odvratio od Boga. Božji zahvat u njegovom životu dogodio se na blagdan Uznesenja Marijina 1846. g. Toga se dana ponovno vratio svojoj vjeri koju bijaše izgubio. Spasile su ga dvije majke, kako je kasnije stalno ponavljao: Presveta Djevica i njegova majka Alexandra. Od toga dana on se ponovno vrati svojoj majci, nastavi studij i počinje ponovno ispravno živjeti, kako su ga učili njegovi roditelji.
U Wloxlaweku jednom prigodom je otkrio svećeniku svoju dušu u sakramentu pomirenja, a to je također učinio i u kapucinskoj crkvi u Varšavi. Tu je prvi put osjetio zov da se intenzivnije posveti služenju Bogu. Tu želju je također priopćio i svojoj majci, ali ona to uopće nije uzimala za ozbiljno. Ali, kad je majci saopćio da želi postati fratar tj. franjevac-kapucin, ona se čvrsto usprotivila. On se nije obazirao na njezino protivljenje, već je otišao franjevcima kapucinima u Varšavu i zamolio poglavare da ga prime u Red.
Započeo novi život
Već 15. prosinca 1846. g. nalazimo ga u Lubartov-u, mjestu gdje su varšavski franjevci-kapucini imali svoj novicijat. Tu je 21. prosinca obukao redovničko odijelo, te dobio novo ime fra Honorat i od tada je započeo novi život. Nastavio je sa studijem da bi, pošto je položio doživotne zavjete (siromaštva, čistoće i poslušnosti), 27. prosinca 1852. g. bio posvećen za svećenika.
Odmah je zaorao brazdu svećeničkog i apostolskog djelovanja u čemu je imao velik uspjeh i odjek. U vršenju svećeničkih i redovničkih dužnosti zalagao se do krvi. Život mu se najkraće rečeno odvijao između propovjedaonice i ispovjedaonice.U propovijedi za vrijeme beatifikacije papa Ivan Pavao II. ovako je ocrtao profil i posebne vrline našega blaženika:
“Evo onoga kome je Gospodin dao svoju milost: redovnika velikodušna i do kraja posvećena idealu manjeg brata kapucina, istinskog duhovnog sina sv. Franje, svećenika i apostola, revnog sluge sakramenta pomirenja i oprosta.
Herojska služba
Njegova herojska služba u ispovjedaonici postade istinsko duhovno vodstvo. Imao je velik dar otkrivanja i pokazivanja putova božanskog zvanja. Bijaše čovjek postojane molitve, posebno klanjanja Presvetom Sakramentu; uronjen u Boga i u isto vrijeme otvoren zemaljskoj stvarnosti. Jedan svjedok očevidac reče da je uvijek hodio s Bogom. Kao što je poznato, živio je u teškim vremenima za domovinu i Crkvu.
Poljska je bila pretrpjela podjele. U tzv. Kraljevstvu Poljske, nakon ustanka u siječnju, bilo je proglašeno ratno stanje. Bijahu ukinuti svi redovi, ostali su samo neki samostani, osuđeni na smrt, jer su novicijati bili zatvoreni. Na svim područjima školstva vladao je policijski teror. Tada je naš blaženik napisao načelo koje je postalo nadahnuće za njegovu apostolsku aktivnost: “Stanje” redovnika i redovnica je božanska ustanova i ne može ga ponestati, jer bez njega se Evanđelje ne bi moglo ostvarivati, zato može i mora promijeniti samo oblik”(…). Tražio je ugledne osobe i zajedno s njima dijelio svoju brigu za sudbinu domovine, Crkve i redovničkih instituta u Poljskoj.
Kako je rječito njegovo povjerenje: “Treba žarko moliti, Gospodin želi nešto od mene… sve češće dolaze k meni duše različite dobi, znanja, slobodno, i traže da im pokažem put, žele poći u samostan, i posebno traže dozvolu da učine zavjet čistoće….” (Duhovni dnevnik).
Sveti redovnik
U Nowem Miastu fra Honorat je ostao sve do svoje blažene smrti. Gospodin ga 16. prosinca 1916. g. pozvao da primi nagradu vječnoga života. Posmrtni ostaci o. Honorata sahranjeni su u kripti kapucinske crkve u istoimenom mjestu. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveta redovnika. Kad je počeo postupak za njegovu beatifikaciju, bili su dobro prostudirani svi njegovi spisi, a osobito “Duhovni dnevnik” kao i ostale njegove izjave.
Na temelju mnogih svjedočanstava Crkva je ispitala život i postupke sluge Božjega o. Honorata. Pronašavši da je kreposno živio, odlučila je da ga proglasi uzorom koji valja imati pred očima u usmjeravanju kršćanskoga života na slavu Božji i za dobro ljudi. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 16. listopada 1988. g. oca Honorata blaženim. Život i djelo oca Honorata, franjevca kapucina iz Biale Podlaske – napisao je kardinal S. Wyszynski – bez sumnje je događaj od neizmjerne vrijednosti za Crkvu u Poljskoj, a njegova proslava znak providnosti i obnove redovničkog života, posebno za nas franjevce-kapucine (fra Flavio Roberto Carraro, generalni ministar OFMCap).
Na 10. obljetnicu svoga pontifikata, 16. listopada 1988. g. u Rimu na Trgu sv. Petra, papa Ivan Pavao II. uzdigao je na čast oltara slugu Božjega o. Honorata Kozminskog, svećenika iz Reda Manje braće Kapucina. Kapucinski red, inače plodan svetošću, tako je službeno dobio još jednog blaženika.
