Danas slavimo blagdan Cvjetnice, zadnju korizmenu nedjelju i prvi dan uvoda u sedmicu Muke Gospodnje – odnosno Velikog tjedna. Na dan Cvjetnice masa oduševljenih ljudi dočekala je i pratila Isusa na njegovom putu iz Betanije (hebr. kuća milosrđa) u Jeruzalem (hebr. grad mira). Pri tome se nosili maslinove i palmine grane, rasprostirući čak i svoje haljine, pjevajući i kličući židovskom kralju i čekanom Mesiji.
Pri tome su klicali: „Hosana sinu Davidovu!“, što je stari hebrejski zaziv koji znači „Daj spasi, sine Davidov!“
U procesiji na Cvjetnicu, ponavlja se gesta oduševljenog naroda koji je pratio Gospodina pri njegovom ulasku u Jeruzalem. Pjevajući prati se Isusa sa željom da mu izrazi privrženost i odanost. To je jedno značenje Cvjetnice, slaviti Krista kao pobjednika!
Drugo značenje je da nas Cvjetnica uvodi u ono što će se dogoditi pet dana kasnije, kada će ljudi šutjeti ili čak vikati i tražiti smrt za istoga Krista riječima: „Raspni ga, raspni ga!“. Tako nas Cvjetnica uvodi u tajnu Velikog Petka kada je Krist umro na križu, a nakon toga i u sam blagdan Uskrsa.
Cvjetnica slavi Krista kao pobjednika, ali vodi nas i Kristu pravedniku koji umire sramotnom smrću odbačen od istih koji su mu klicali. Na doslovan i simbolički način ovaj blagdan pokazuje ne samo Božju, nego i ljudsku stranu ovog blagdana: čovjekovu slabost i potrebu oblikovanja Boga prema svojim kriterijima.
Cvjetnica – hrvatski običaji koji žive
Upravo se naziv Cvjetnica posvuda živo očuvao u hrvatskom narodu i daje najjači otpor gubitku i zaboravu ovih starih narodnih i kršćanskih naziva podsjećajući živo o prebogatom nasljeđu i vjeri generacija naših predaka.
Na Cvjetnu nedjelju se na misu nosi stručak grančica na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih nosile su se i grančice drijena, lijeske, bršljana i sl. U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom uz riječi “Bože blagoslovi taj dom” s vjerovanjem da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica, kako bi se zaštitila kuća od groma. U Krasnu iznad Senja poslije mise grančica se nosi kući, gdje se čuva tijekom godine zataknuta za pojedine predmete, primjerice okvir svete slike, prozor ili ogledalo, a zatiče se i u staju kao zaštita stoke. Osim zaštite kuće i ukućana te stoke, vjeruje se da grančica može štititi i od nevremena i tuče.
Cvjetnica se u južnoj Hrvatskoj zove i Palmana nedjelja te Neđeja od pome u Župi Dubrovačkoj. Rano u jutro vjernici su se pripremali, da s pomom (isprepletena palmina grančica) i maslinovim grančicama ide u crkvu da bi ih blagoslovili. Pomu su nosila samo djeca. One obitelji koje nisu imale djece ili su im djeca već odrasla davali su pome djeci iz susjedstva. Djeci bi bilo drago imati što više poma, jer se na Uskrs djeci darivala pisanica, a onome tko je nosio pomu dali bi dvije. Pome su i u 19. stoljeću bile rijetkost, a i danas su cijenjene zato što se izrađuju samo u južnom dijelu Hrvatske, a malo žena zna kako se pletu. Nakon blagoslova, pome se odnose u pčelinjak, u polje, u staju, a u kući se stavljaju ispred raspela ili svete slike. Stara, prošlogodišnja, poma po običaju se ne smije baciti u smeće, već se ili zakapa u zemlju ili se, češće, spaljuje, a pepeo se koristi za pepeljenje na Pepelnicu.[9]
Stari obrasci molitve blagoslova grančica isticali su zaštitu od zla i bolesti. Među starijim formulama blagoslova, a najstarije su iz približno 700. godine, vidna je zaštitnička uloga koja se očitovala kroz čuvanje i jedenje blagoslovljenih grančica. Na početku 20. stoljeća i Zagrebački misal ima molitvu u kojoj se kaže da blagoslovljene grančice “gdje god budu unesene blagoslov prime prebivaoci onoga mjesta: i otjeravši sve protivštine Tvoja desnica da zaštiti one, koje je otkupio Isukrst, Sin Tvoj Gospod naš.” U novim formulama molitava blagoslova nad grančicama naglašava kristocentričnost običaja gdje se ističe vjernička uloga nasljedovanja Isusa i dok “danas držimo grančice u čast Kristu pobjedniku, daj da po Njemu budemo plodni dobrim djelima.”
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu (negdje i na Veliku subotu) laticama cvijeća i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor.
