“Prije šest godina slučajno sam na Facebooku ugledala objave Barbare Jonjić, kazala je dr. Gordana Zelenika na promociji knjige “Iz Imockog s ljubavlju”, Barbare Jonjić, kolumnistice Narod.hr-a.
Dr. Zelenika istaknula je kako na početku nije obraćala previše pozornosti jer joj je trebalo puno vremena za čitanje teksta na narječju koji joj je stran, ali onda je počela: “Divan je osjećaj kada uđete na internet i posjetite zid na kojem vas zagrije topla vatra doma”, kazala je između ostalog.
Njezin govor prenosimo u cijelosti:
Njezin govor donosimo u cijelosti:
“Iz početka nisam puno obraćala pažnju jer mi je trebalo vremena čitati tekst na narječju koje mi je strano.
A onda sam počela.
Iz početka sam se pitala zašto?!
Pa lakše je na jeziku koji svi razumiju.
A onda sam shvatila dimenziju i poruku poslanu kroz taj izričaj .
Shvatila sam da pred sobom imam obrazovanu ženu koja je u svom životu napravila izbore.
Izbor da ne ode u veliki grad.
Da ostane u svom domu.
U svojoj župi.
U svojoj Crkvi .
Sa svojim narodom .
I da ovdje odgaja svoju djecu .
Sto puta sam u mašti zamišljala ovo Brdo.
Svaku kuću i kamen koji je opisala sa toliko topline i ljubavi.
Otišla bih na njen zid da se ogrijem.
Onim vječnim ognjištem koje su čuvale majke i bake stoljećima i u Slavoniji i Zagori.
Sve te naše čuvarice ognja bile su iste.
Čvrste, tvrdoglave ratnice ljubavi, odricanja, žrtve o kojoj nisu govorile
i žive vjere .
Svako to ognjište grijalo je i grije stotine tisuća naših ljudi koji su otišli.
Njihove duše.
Jer vani, svi koji znaju, nema te topline.
Da bi preživio, moraš se praviti da ti vatra ne treba.
Da možeš živjeti ozeble duše.
Da se ne sjećaš, ne vidiš, ne čuješ .
Samo postojiš u nekom čudnom stadiju u kojemu su osjećaji suvišni .
Stoljećima je naš narod morao odlaziti u tuđinu.
Uvijek jedni te isti ljudi.
Oni koje ni jedan režim ni vlast nije mogao kupiti da im se prodaju.
Za takve nikada nije bilo ni položaja ni posla.
Tek negdje daleko od doma razvili su svoje darove i talente za druge.
Mučili se, štedjeli i gradili svoj dom u Domovini.
Sanjali obitelj.
Sanjali Dom i Domovinu.
A žene su poput stupova i temelja kuće ostajale s djecom.
Divan je osjećaj kada uđete na internet i posjetite zid na kojem vas zagrije topla vatra doma.
Babarine kuće na Fb .
I ponos i prkos i žal i upornost .
I onaj glasni ne dam te da mi te unište!
Nije se rodio taj koji će nas zatrijeti!
Sa Brda se bolje vidi…
Vidi se do Zagreba!
I do Brisela!
Sve se vidi!
Vrlo jasno i transparentno .
A ona bi tu istinu tako lijepo umotala u riječi da bi osjetio i bol i ljepotu i prezir i smijeh u samo par rečenica.
Jedna iza druge.
Bez straha.
Jer slobodna duša nema straha.
I onda je jednom jedan genijalni tekst završio na portalu Narod.hr
Kažu da duša osjeti dušu i prenese govor jedna druge na odašiljač podešen na određenu frekvenciju.
Prijemnici koji ju uhvate i pročiste od šumova ostaju povezani na tom
za obično oko i uho nevidljivom
svijetu.
Sakupljeni dušama oko istog
pradavnog Ognjišta.
Rekoh joj jednom… skupi to u knjigu.
Ma kakvi.
Ona i knjiga.
Ni čut.
A onda je netko pohvatao sve te odaslane i emitirane misli.
Jedan dragi mladić koji je među nama.
Tomislav Zbožinek
I nastala je knjiga.
Knjiga koja svjedoči o jednom
vremenu.
Koja bilježi i Cvjetnice i Posljednje Večere, velike petke, grobove i stratišta, Jude i Farizeje modernih imena.
Petre, Magdalene, Ivane, Mateje…
Tome…
Moderne i suvremene.
I Babilone i Egipte i pustinje .
I lutanja…
I padove
I lažne proroke
I kamenovanja.
I jedna žena je tu…
Majka.
Čuvarica praga.
Čuvarica svijeće i plamena koji se nikada ne smije ugasiti u našim dušama.
I svatko se prepozna i svakoga prepoznate.
U malim pričama s Brda.
Sridom u sridu…
Sve nasš majke su pomalo naša Barbara .
A u njoj… stotine vaših glasova…
Smijeh vaše djece…
Vaši životi, vaše nade…vaše boli, strepnje, padanja i dizanja.
I ona nada u Uskrs.
Uskrs našeg naroda.
Neću je citirati… jer ne znam koji tekst bi odabrala
Nad svakim pustim suzu i osmijeh…
Dragi župljani ove župe…
Hvala vam za Barbaru”, napisala je Zelenika.
