Ni dvadeset godina nakon smrti neprijeporne duhovne veličine neovisne Hrvatske, zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, oluje moralnih nevolja kroz koje je i u komunizmu i u demokraciji usmjeravao lađu Crkve u Hrvata ni najmanje ne jenjavaju. No bez njegove pojave teško je i zamisliti kako bi danas izgledao moralni profil čitava hrvatskoga društva. Na važnost i višeslojnost njegovih doprinosa Crkvi i društvu upozorava i dosad najveći događaj posvećen kardinalu iz Pribića – Znanstveni teološki simpozij »Život i djelo Franje Kuharića«, koji se 1. i 2. srpnja održao na zagrebačkom Kaptolu. O temama toga simpozija, ali i o moralnom svjetlu koje Kuharićeve riječi i čini bacaju na suvremeno stanje hrvatskoga društva Glas Koncila razgovarao je s predsjednikom Programskoga odbora simpozija i istaknutim moralnim teologom, prof. dr. Tončijem Matulićem.
Svijetli lik i za zagrebački KBF
Koliko je, 20 godina nakon Kuharićeve smrti, njegova prisutnost još živa u Crkvi, a koliko u društvu?
Na početku bih naglasio da se Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu osjetio pozvanim i odgovornim organizirati znanstveni teološki simpozij kojim želi osvijetliti i koliko je moguće vrjednovati život i djelo pokojnoga zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. On je bio njegov alumni, dugogodišnji veliki kancelar i počasni doktor teologije.
Ovaj je simpozij prilika da se osvijetli njegovo crkveno i društveno nasljeđe, ali i obnove lijepe uspomene i sjećanja na njega. Kuharić je upravljao najvećom hrvatskom nadbiskupijom u prijelomnim vremenima Crkve i hrvatskoga naroda 20. stoljeća, na prijelazu iz totalitarnoga komunističkoga u demokratski sustav, a taj je prijelaz označio istovremeno slobodu Crkve i osamostaljenje Republike Hrvatske te ostvarenje prava hrvatskoga naroda na samoodređenje. Odatle pamtimo Kuharića kao svijetli lik, a njegovo nasljeđe u crkvenom se i duhovnom smislu prelijevalo i na državotvorni pokret u kojem je glavnu ulogu imao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Od svega nam se čini najvažnijim glas Kuharićeva svetačkoga života, koji još uvijek snažno odjekuje u srcima hrvatskih katolika, a to nas obvezuje.
Stasao u istinsku duhovnu i moralnu vertikalu
Kardinal je, dakle, odigrao presudnu ulogu u društvenoj i crkvenoj povjesnici Hrvatske. No simpozij usto otvara i teme njegova duhovnoga i kulturnoga utjecaja. Koji Kuharićev doprinos, prema Vašemu sudu, zavrjeđuje najviše pozornosti?
Teško nam je ukratko reći što je najvažniji Kuharićev doprinos.
No možda ga se može sažeti tvrdnjom da je stasao u istinsku duhovnu i moralnu vertikalu Crkve u Hrvatskoj i kao zagrebački nadbiskup, ali i kao plemeniti i odani sin hrvatskoga naroda. Naime, Kuharić je svoju ljubav prema hrvatskomu narodu najizvrsnije pokazivao kroz praksu ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kroz praksu univerzalne vrijednosti moralnoga zakona što ga je Bog upisao u ljudsko srce. U pastoralnoj, duhovnoj i kulturnoj, ali i političkoj dimenziji Kuharićev pristup kao prvoga pastira Crkve u Hrvatskoj bio je prepoznatljiv, cijenjen i dosljedan. Duboko je bio prožet nepokolebljivom vjerom u Boga trojstvene ljubavi, svjedočenjem evanđeoske ljubavi kao središta kršćanskoga života, uključujući i neprijatelje, jasnim opredjeljenjem za svetost ljudskoga života od začeća do prirodne smrti, brigom za dijasporu, vjernošću Svetoj Stolici, doprinosom u uspostavi samostalne Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije.
Nitko ne može biti zadovoljan čišćenjem pamćenja
Na simpoziju uz Antu Bekavca imate izlaganje »Nadbiskup Franjo Kuharić i glavne moralne teme u njegovu naučavanju: čovjek, savjest, zakon«. I više od triju spomenutih tema s Kuharićem će svatko ponajprije povezati – moral. Sam je kardinal u jednoj od svojih poslanica pred kraj komunizma zapisao kako je poslanje Crkve upravo »moralni preporod društva i naroda«. Je li takvo gledište još valjano?
Katolička Crkva i njezina duhovnost i dalje su uporište i orijentacija svakoga istinskoga moralnoga preporoda jer on se tiče svakoga čovjeka obdarena savješću koja mu kaže da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati, kako je neumorno, u zgodno i nezgodno vrijeme, isticao Kuharić. Jasno da moralni preporod naroda što ga je Kuharić sanjao i prizivao pretpostavlja priznanje grijeha i krivnje, a to zahtijeva bezuvjetno odricanje od zla i zločina kako bi se otvorio put oprostu i pomirenju.
Mislite na pomirbu iz devedesetih?
Nije tu riječ samo o pomirbi, kako se onda govorilo, djece ustaša i partizana u državotvornom pokretu, nego o istinskom pomirenju svekolikoga naroda nakon što je izišao iz dvaju totalitarnih i zloćudnih režima fašizma i komunizma. Nažalost, trideset godina od osamostaljenja i međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, promatrajući pritom društvene odnose, nitko ne može biti zadovoljan postignutim na planu istinskoga čišćenja pamćenja od zlopamćenja kao preduvjeta oprostu i pomirenju. Još uvijek se rađaju plodovi dubokih društvenih podjela koje svoje korijene vuku iz prošlosti.
Na kakve podjele ciljate?
To su poznate podjele iz naše daljnje i bliže povijesti koje su nataložene u neosuđenim zločinima i nepriznatim nevinim žrtvama koje vape za pijetetom. To opterećuje mnoge ljude u savjesti i ni jedan iskreni tražitelj istine ne može to i ne smije zanijekati ni zanemariti. U tome se krije tajna Kuharićeve vizije duhovne i moralne preobrazbe hrvatskoga društva – suočiti se sa zlom i grijehom, ali ne putem osvete i odmazde, nego snagom i logikom kršćanske ljubavi koja oprašta i traži pomirenje.
Zbog grijeha i spasenja vjera ne može zanemariti prošlost
Miroslav Akmadža u novom životopisu Franje Kuharića navodi kako su mu komunistički dužnosnici zamjerali upravo pretjeranu »opterećenost prošlošću«. Kako gledate na slične zamjerke koje se Crkvi danas upućuju izvana, ali i iznutra?
Kuharić je dosljedno u svakom čovjeku prepoznavao ljubljeno Božje stvorenje, upravo sliku Božju za čije je spasenje Sin Božji iz ljubavi predao svoj život na križu. Pritom nije mogao zanemariti djelovanje grijeha u čovjeku, a posebice oholosti, požude i ideologije. Katolička istina koja dosljedno ističe da je čovjek ranjen grijehom, neminovno nas vraća u prošlost, naime doziva nam u pamet iskonski grijeh praroditelja i tragične posljedice koje su odatle uslijedile sve do danas.
U tom svjetlu neumjesno je spočitavati pastiru Crkve i teološki obrazovanu čovjeku podsjećanje na povijest, jer on pritom ne misli na povijest kao povjesničar, nego kao vjernik u čijim se očima povijest pokazuje kao djelovanje otajstva bezakonja kojemu je Bog suprotstavio djelovanje otajstva spasenja u Isusu Kristu. Kršćanski pogled na povijest stoga nije uljepšavanje, retuširanje i nijekanje, nego ponizno i iskreno priznanje i suočavanje kako bi se na svjetlo dana pokazala Božja pobjeda nad zlom i grijehom u Isusu Kristu.
Pandemija iznijela na vidjelo mnoge manjkavosti
Rješenje socijalnih problema i u društvu i u Crkvi, čiji je korijen grijeh, Kuharić je vidio u djelatnoj solidarnosti. S druge strane, nedavna pandemija razotkrila je koliko su krhki njezini društveni temelji u času kad ni u Crkvi ne manjka duhovnoga i liturgijskoga strančarenja. Kako obnoviti izgubljeno zajedništvo?
Kardinal Kuharić u svojem je većinskom pastirskom djelovanju bio u svojevrsnoj prednosti jer su mjesto i djelovanje Crkve u vremenima bezbožnoga komunizma bili obilježeni osporavanjem i protivljenjem. Crkva je bila, ako već ne predmetom istrjebljenja, onda svakako progonjena, zastrašivana i ušutkivana. Homogenizacija Crkve u takvim okolnostima i naroda koji vapi za slobodom, a ne zaboravimo da je Crkva bila jedini prostor slobode, događala se spontano. Velika crkvena slavlja sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća bila su istovremeno događanja žive Crkve i ranjena naroda koji vapi za slobodom.
U takvim okolnostima, unatoč svima koji su otpadali od Crkve i očijukali s režimom, svjedočili smo živu crkvenomu i narodnomu zajedništvu na čelu s nadbiskupom Kuharićem koji je bio poput svjetionika i predvodnika. Nažalost, takva zajedništva danas nema. Naravno, nestale su i okolnosti neslobode, ali upravo smo tu suočeni s pitanjem jesmo li i u kolikoj mjeri iskoristili nove okolnosti za izgradnju i produbljivanje crkvenoga i narodnoga zajedništva na temeljima izborene slobode. Ova je pandemija pospješila da na vidjelo iziđu mnoge manjkavosti zajedništva i solidarnosti.
Solidarnost je sekularizirana ideja kršćanskoga bratstva
Mislite li da nam treba nešto više od solidarnosti?
Papa Franjo pozvao nas je na obnovu svijesti o bratstvu i sestrinstvu svih ljudi. Solidarnost je zapravo sekularizirana ideja izvorno kršćanske ideje bratstva i sestrinstva svih ljudi, počevši od svakoga konkretnoga čovjeka. Solidarnost kao socijalno načelo ne smijemo napustiti, ali vjernik treba imati na umu da je prije svega pozvan živjeti i svjedočiti bratstvo i sestrinstvo svih ljudi. To uključuje svijest o temeljnim antropološkim i moralnim vrijednostima, kao što su jednakost i nepovrjedivost ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe od začeća do prirodne smrti, temeljna i neotuđiva ljudska prava i slobode svih, osobito nezaštićenih i onih koji pate i nalaze se na rubu. To zahtijeva ulaganja u izgradnju zajedništva i sklada na temelju kojih se svakomu daje što mu po pravu pripada, neumorno se radi na ostvarivanju zajedničkoga dobra, socijalne pravednosti i istinske solidarnosti. To su moralni izazovi koji stoje pred hrvatskom državom, ali i našom mjesnom Crkvom.
Potrebni obraćenje i promjena mentaliteta
Može li Crkva u Hrvata u tome predvoditi hrvatski narod nakon svih skandala koji su ju potresli poslije Kuharićeve smrti?
Ne znam na koje skandale mislite, ali da Crkva to može, upisano je u samu narav njezina poslanja i ona bi iznevjerila samu sebe kad bi skrenula s toga puta. Ne smijemo zaboraviti da Crkva nije samo duhovna stvarnost Otajstvenoga Kristova tijela. Crkva je Kristova zajednica sastavljena od konkretnih žena i muškaraca. Pritom vrijedi ona Augustinova, ako te Bog stvorio i otkupio bez tebe, ne će te spasiti bez tebe. Prema tome Crkva na spomenute izazove ne može odgovoriti automatski, pukim ponavljanjem svetih čina, masovnim okupljanjima i pozivanjem na slavnu prošlost, nego najprije osobnim obraćenjem svakoga vjernika i promjenom mentaliteta, a onda zajedničkim radom na obnovi ustaljenih pastoralnih modela koji daju sve manje željenih duhovnih rezultata. Ništa se od toga ne će ostvariti preko noći i bez našega iskrenoga i marljivoga zauzimanja.
Mnogostruka suvremena očitovanja oholosti
U svojoj najnovijoj knjizi »Čovjek zarobljen ohološću i oslobođen milosrđem« podrobno ste se bavili »strukturama oholosti« koje priječe svako zajedništvo. I Kuharić je u oholosti vidio najveće unutarnje ograničenje savjesti.
Točno, nadahnjujući se na učenju sv. Ivana apostola, Kuharić je u oholosti života prepoznavao najvećega čovjekova neprijatelja, a posebno u odnosu prema Bogu. Oholost se očituje u čovjekovu stavu po kojem se hoće potvrđivati bez Boga. Povijest je pokazala da svako čovjekovo potvrđivanje bez Boga na kraju završi tragedijama samoga čovjeka. Osobita smo obogotvorenja oholosti imali u totalitarnim režimima 20. stoljeća. Ne treba danas nikoga uvjeravati u njihove masovne zločine, poniženja i tragedije. Kad se čovjek prepusti djelovanju oholosti, a to zapravo znači strukturama grijeha, tada mu putovanje završava u najgorim poniženjima i stratištima.
Gdje tu oholost primjećujete u sadašnjem trenutku?
Oholost danas prepoznajemo u ideologiziranjima znanosti i tehnike nekih dijelova odgojno-obrazovnoga sustava.
Prepoznajemo ju također u nametanju redukcionističkih pogleda na ljudski život, tijelo, seksualnost, bračnu i obiteljsku zajednicu, a također u kulturi masovne ravnodušnosti spram Boga i transcendencije, u općeprihvaćenom materijalizmu športa koji trguje s igračima kao s krumpirima, u medijima koji umjesto da se vode objektivnim činjenicama i istinom, stvaraju umjetnu stvarnost i šire dezinformacije, a nerijetko pozornost javnosti skreću s važnih i dobrih na sporedne i loše teme. Tomu se mogu nadodati brojne nedosljednosti, površnosti, primitivizam i fanatizam raznih predznaka. Na svakom polju ljudske djelatnosti oholost pruža svoje otrovne pipke i čovjeka zavodi na stranputice zla, laži i nepravde.
Kuharićev pogled ima jasne biblijske temelje
Vratimo se kardinalovim »glavnim temama«. U središtu njegove pastirske službe doista je bio čovjek – do te mjere da je u jednoj poruci na tragu svetoga Pavla ustvrdio kako »nitko ne može reći ni čovjek osim u Duhu Svetom.«
Važno je uočiti da je Kuharićev pogled na čovjeka kršćanski s jasnim biblijskim temeljima. Taj pogled zrači kršćanskim realizmom i uvijek je začinjen nježnošću, brižnošću i zauzetošću. Za Kuharića je čovjek stvorenje na sliku i priliku Božju. Čovjek je na početku povijesti iskazao neposluh prema Bogu, ali ga Bog kao svoje ljubljeno biće zbog toga nije napustio i ostavio sama. U punini mu je vremena poslao Jedinorođenoga Sina kako bi ga izbavio iz ropstva grijeha i smrti te ga prenio u divno svjetlo zajedništva života sa sobom. To je Kuharićev izvor i nadahnuće u govoru o čovjeku kao ljubljenom Božjem stvorenju koje je u Kristu uzdignuto na veoma visoko dostojanstvo. To je dostojanstvo Božjega djeteta, podjednako kćeri i sina, u Sinu. Iz toga uzvišenoga dostojanstva Kuharić gleda na čovjeka i njegov poziv, a posebno na moralni zakon u savjesti kao svjetlu kojim razlikujemo dobro i zlo.
Ne smijemo upasti u beznađe i rezignaciju
U usporedbi s time, što govore trenutačno vladajuće definicije o čovjeku, kakav duh progovara iz njih?
Poznato je da je kršćanska slika čovjeka kao cjelovitoga duhovnoga i tjelesnoga bića, upravo kao slike Božje, zbog prodora raznih antropoloških redukcionizama potisnuta. Čovjeka se vrjednuje redukcionistički, materijalistički, historicistički i hedonistički tako da na vidjelo izbija vizija čovjeka po kojoj je on puki proizvod prirode i vlastitih ideja, a u najradikalnijim inačicama čovjeka se vrjednuje kao komad žive materije koja hoda na dvije noge i misli. No ne smijemo previdjeti činjenicu da je antropoloških izazova bilo od početka kršćanstva. U tom smislu ne smijemo upasti u beznađe i rezignaciju, nego i u ovom našem vremenu s obnovljenim žarom svjedočiti i naviještati kršćansku istinu o čovjeku, kako je to neumorno činio kardinal Kuharić.
To gore po činjenice…
U Kuharićevo vrijeme to je možda bilo jednostavnije, što dokazuje i nedavna izjava jedne profesorice s Pravnoga fakulteta prema kojoj »dijete ne postoji dok se ne rodi«. Još više od te izjave osupnjuje činjenica da izvan katoličkih krugova i nije bilo javnih odgovora na tu izjavu. Što je dovelo do takve društvene situacije?
Vjerojatno je i sama profesorica koja je to izjavila nakon dubljega promišljanja shvatila da je izrekla glupost. Ako smo došli dotle da 2022. godine zatvaramo oči pred notornom činjenicom da se dijete koje je rođeno iz majčine utrobe u njoj već od začeća razvijalo, onda smo suočeni s jednim teškim proturječjem. Naime, kako je moguće da suvremena pravna znanost ide mimo ili protiv znanstveno dokazanih činjenica na polju razvojne biologije čovjeka? Potvrđuje se Hegelova misao, ako se teorija ne slaže s činjenicama, onda je to gore po činjenice. Pitanje ljudskih prava nerođenoga djeteta nadovezuje se na prije rečeno. Iako hrvatski Ustav priznaje pravo na život svakomu ljudskomu biću, ipak se u nekim specijalnim zakonima na polju medicinskoga prava to pravo ne priznaje nerođenomu djetetu.
No, budući da više ne živimo u džungli u kojoj vlada pravo jačega i bučnijega, nego u civiliziranom i kulturnom društvu koje priznaje jednakost i nepovrjedivost ljudskoga dostojanstva svake ljudske osobe, koje priznaje i poštuje temeljna i neotuđiva ljudska prava i slobode svim ljudskim bićima, a na prvom mjestu pravo na život, onda svakomu razumnu i iskrenu tražitelju istine postaje nepojmljivo da je cijeli kompleks znanstveno-tehničkoga napretka više pridonio priznanju i zaštiti dobrobiti životinja, nego priznanju i zaštiti prava na život nerođenoga ljudskoga bića.
Crkva ne mijenja stav o pobačaju
Spomenutu je izjavu potaknuo slučaj hrvatske trudnice kojoj je u hrvatskim bolnicama odbijen zahtjev za feticidom njezina teško bolesna nerođenoga djeteta. Nasuprot Kuhariću koji je još 90-ih govorio kako su zakoni koji dopuštaju pobačaj »ozakonjeni rat protiv ljudskog života«, čini li Vam se da je Crkva ublažila svoju retoriku?
Retorika je sredstvo kojim naviještamo, a ne cilj naviještanja, i treba se znati tim sredstvom ispravno služiti. No to bi nas moglo zavesti daleko od mnogo važnijega pitanja kada je riječ o pobačaju.
Koje je to pitanje?
Pa zapitajmo se je li naša mjesna Crkva promijenila stajalište prema ljudskomu biću prije rođenja, prema namjernomu pobačaju, prema svetosti ljudskoga života od začeća do prirodne smrti.
Koji je odgovor na njega?
Naravno da ga nije promijenila, jer se u središtu nalazi vjernost istini, a ne prilagodba društvenim trendovima. Treba li baš Crkva izrijekom svaki dan govoriti o tome? Ona to doista i čini kad naviješta evanđelje života. No kad bi Crkva stalno i jedino govorila o zlu namjernoga pobačaja, mnoge bi navela na zaključak da radi toga postoji. Njezino je poslanje svjedočenje i naviještanje radosne vijesti o Božjem kraljevstvu u Isusu Kristu. Tko se obrati i povjeruje u evanđelje, povjerovat će i u moralnu istinu o namjernom pobačaju kao ubojstvu nevina ljudskoga bića koju Crkva neumorno i dosljedno zastupa.
Koje je mjesto prava na život nerođenoga djeteta
Ne donosi li evanđelje osim radosne vijesti i određene društvene norme?
Apsolutno. Evanđelje nije neka lijepo sročena teorija, nego božanski život u čovjeku, a to rađa konkretnim stilom života s duhovnošću blaženstava, dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, uključujući i neprijatelja. To je duhovnost svetosti života koja svaku konkretnu moralnu normu dokazuje i racionalno, dakle kao vrijedeću za svakoga čovjeka, ali razum pritom nije zatvoren, nego je otvoren istini i prosvijetljen evanđeljem i darom nadnaravne vjere.
Nije li to nedovoljno da se pobačaj ukloni iz društva?
Ako ciljate na suradnički i partnerski odnos Crkve i države, onda se nameće pitanje koje je mjesto prava na život nerođenoga djeteta u tom odnosu, a koje je zanijekano već 1978. godine u zakonu o pobačaju. U kontekstu našega simpozija o životu i djelu kardinala Franje Kuharića možemo se zapitati koliko je on inzistirao na promjeni spomenutoga zakona.
Ali Kuharić je to izričito tražio od tadašnje vlasti.
Točno. I ne samo jednom. Zasigurno je i to pridonijelo da je 1994. godine imenovano Nacionalno povjerenstvo za izradu Nacrta prijedloga Zakona o reguliranju rađanja. U radu je sudjelovao i naš profesor pokojni Marijan Valković. Prijedlog je završio u ladici i poslije su svi zaobilazili tu ladicu. Brojne crkvene i civilne udruge već su od početka demokratskih promjena podigle ustavnu tužbu za demokratsku ocjenu ustavnosti Zakona o pobačaju iz 1978. godine, a Ustavni sud tek se 21. veljače 2017. oglasio Rješenjem u kojem je, uz jedno izdvojeno mišljenje, utvrdio da spomenuti zakon nije protivan demokratskomu Ustavu Republike Hrvatske. Tako je poslana posve pogrješna poruka javnosti da u pitanju prava na život nema vrijednosne razlike između komunističkoga totalitarizma i demokratskoga pluralizma.
»Neka se odvaže na pokretanje toga procesa u pogledu zakona o pobačaju«
Često se i s katoličke strane čuje kako zakonska zabrana pobačaja ništa važno ne bi promijenila, dapače, da bi se to zamršeno pitanje njome moglo dodatno zamrsiti. Takvi su se prigovori javili i povodom nedavne odluke američkoga Vrhovnoga suda kojom je saveznim državama omogućeno zabraniti pobačaj. Može li takvo stajalište biti opravdano?
Iz izvora Božje riječi i žive predaje Crkve znamo da ljudski život već od časa začeća uključuje Božju stvarateljsku prisutnost, zaštitu i ljubav, i da smo pozvani ljubiti i štititi ljudski život kao Božje vlasništvo. Jasno je kakav bi eventualni zakon o pobačaju iz toga mogao proizići. Spomenuli smo da i državni Ustav priznaje pravo na život svakomu ljudskomu biću. Treba učiniti korak dalje i priznati da ljudsko biće postoji i prije rođenja, priznajući dokaze razvojne biologije čovjeka, a ne zamagljivati istinu izjavama da je to isključivo vjersko učenje.
To jest vjersko učenje, ali za razliku od, primjerice, suvremenih pravnih znanosti koje u tome ne žele prihvatiti znanstveno dokazane činjenice, Crkva i teologija prihvaćaju ih i poštuju. Živimo u demokratskom i pluralnom društvu i dobro znamo pod kojim uvjetima i s kakvim se procedurama donose pojedini zakoni. Neka se odvaže na pokretanje toga procesa u pogledu zakona o pobačaju. Pritom mogu mnogo naučiti iz nedavne odluke američkoga Vrhovnoga suda kojom je ukinuta odluka »Roe protiv Wadea« iz 1973. godine kojom je bilo zanijekano pravo na život nerođenoga djeteta.
Iz kulture korupcije može nastati samo još veće zlo
U žarište javnoga interesa nedavno je došla vijest o Vašem imenovanju u Etičko povjerenstvo Kliničkoga bolničkoga centra Zagreb, u kojem su 2019. zabilježena dva sumnjiva slučaja transplantacije bubrega. Možete li u svjetlu tih događaja opisati o kakvu je povjerenstvu riječ?
Svaka bolnička ustanova treba imati etičko tijelo koje neovisno djeluje i bdije nad dosljednom primjenom etičkih načela i norma u kliničkom liječničkom djelovanju, ali i drugih uključenih zdravstvenih djelatnika, na osnovama Kodeksa medicinske etike i deontologije. Čast mi je i još veća odgovornost što sam sada već davne 2001. godine pozvan od same ustanove u članstvo Etičkoga povjerenstva KBC-a Zagreb. Što se tiče sumnjivih transplantacija, neka sada kompetentna nadležna tijela utvrde sve činjenice i okolnosti, a skrećem pozornost na neizrečene, ali stvarno prisutne izazove zavisti i ljubomore koji znaju dramatično zatrovati, opteretiti i baciti ružno svjetlo na djelovanje časne i odgovorne liječničke profesije.
Najpoznatije hrvatsko povjerenstvo svakako je ono za »sukob interesa«. Nije tajna da je kardinal Kuharić upravo u neosjetljivosti »kolektivne savjesti« na korupciju vidio uzrok »dubokih kriza na svim područjima osobnoga, obiteljskoga i javnoga života«. Što je potrebno da se hrvatska kolektivna savjest izliječi od toga poroka?
Poznato je da naše društvo boluje od struktura grijeha, to jest od društveno etabliranih loših ponašanja oslonjenih na neutaživoj žeđi za moći, koristi i utjecajima. Neuredna želja za vladanjem stvara loše ekonomske procjene i pogrješne političke odluke. Na takvoj poremećenoj podlozi nastaje bolesna kultura mita i korupcije. Pritom treba uzeti u obzir i komunističko nasljeđe koje je u razdoblju nacionalne pretvorbe i privatizacije odigralo važnu, ako ne i presudnu ulogu.
To nam doziva u pamet činjenicu da iz zla ne može nastati nešto dobro, jer bi u suprotnom značilo da su zlo i dobro jedno te isto, a da je razlika među njima samo u načinu gledanja na ekonomsko-političku zbilju. Treba jasno reći da je korupcija zlo i da iz kulture korupcije može nastati samo još veće zlo korupcije. Stoga je borba protiv korupcije hvalevrijedna i nužna borba protiv vladavine struktura grijeha odnosno društvenih zala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
