Rijetko je koji umjetnik ili političar ostavio toliko traga u svojoj domovini i narodu poput Ivana Mažuranića što se prije 200 godina, na današnji dan, rodio u seljačkoj obitelji u Novom Vinodolskom i postao prvi hrvatski ban bez plemićke titule, ali istovremeno i jezikoslovac, književnik te jedinstveni državni reformator.
“U bogatoj hrvatskoj povjesnici im mnogo znamenitih osoba poznatih u stranome svijetu, a među njima je sigurno najpoznatiji Mažuranić čiju 200. obljetnicu rođenja s pravom obilježavamo. Nerijetko sve do danas, znanstveni, kulturni i drugi djelatnici oštro dijele njegov put na nacionlno politički i književno umjetnički, ali osnovica cjelokupna mu djela temelji se u težnji da se ostvari prirodno pravo hrvatskog naroda na postojanje i slobodarski razvoj”, kazao je Hini akademik Petar Strčić, sveučilišni profesor, povjesničar i arhivist.
Zagovornik narodnog napretka i slobode u burnim vremenima
Podsjetio je da se Mažuranić već “slavne europske 1848.” usudio javno objaviti riječi – “narodima nikakvi traktati slobodu oduzeti ne mogu…” čime je pokazao da je bio svjestan kapitalnih prijelomnica u 19. stoljeću “nakon propasti višestoljetnog feudalnog života i stvaranja mogućnosti slobodarskoga življenja, svih podjarmljenih naroda pa tako i većine Hrvata tog doba”.
Upravo je u takvom teškom razdoblju Mažuranić osobito darovitošću, vještinom ali i hrabrošću postao ne samo međunarodno poznati i priznati pjesnik već i istaknuti državnik u Habsburškoj monarhiji koja je tada čvrsto u rukama austrijskih i mađarskih struktura.
U povijesti Hrvatske, koja se u njegovo vrijeme tek formira kao matična domovina svih Hrvata, Mažuranić je ušao kao tvorac međunarodnoga značajnog djela o Smail-agi Čengiću, jednog od najvažnijih i najboljih epova hrvatske književnosti, dok mu je dopuna Gundulićeva epa Osman, po mišljenju struke, bila jednako hvaljena i kvalitetna poput izvornog teksta.
Sa svojim Njemačko-ilirskim slovarom iz 1842. u kojem se po prvi put nalaze hrvatske riječi poput velegrad, sladoled ili nosorog, bio je preteča Bogoslava Šuleka, a jedini je uspješan i međunarodno priznat znanstvenik i umjetnik koji se kao velikan nametnuo u politici.
Njegovim najvećim političkim spisom smatra se djelo “Hrvati Mađarom” (1848.) u kojem je zagovarao prirodno pravo Hrvata na slobodu, nakon što je bečki dvor odbio “Narodna zahtjevanja” za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja i odvajanjem od Ugarske.
Osim kao ban pučanin i vrhovnik tadašnje Hrvatske Mažuranić je također bio i predsjednik Sabora, hrvatski dvorski kancelar, državni nadodvjetnik, predsjednik Matice ilirske…
Za vrijeme njegova banovanja (1873.-1880.) provedene su brojne reforme kojima je moderizirano školstvo, sudstvo, uprava, zdravstvo i druge javne službe, a uz financijsku potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera 1874. osnovano je i moderno Sveučilište u Zagrebu.
Njegova dostignuća su i uvođenje hrvatskog jezika u državne institucije, zakon o slobodi tiska i govora, odvajanje uprave od sudstva, ukidanje tlake te osnivanje Zemaljskog statističkog zavoda, Zavoda za umobolne, Kaznenog zavoda, Gospodarskog učilišta i Narodnog muzeja.
“Uspio je shvatiti potrebe razvoja Hrvatske, ali i njena nacionalnoga, duhovnoga i materijalnog požaja. Pritom je poučavao da se ne smije isticati sebe i težiti stjecanju osobnoga materijalnog bogatstva što je tada mnogima bilo nerazumljivo. Stoga je ostao uzor osobnom darovitošću i hrabrošću, a bez onoga što je zaživjelo njegovim predanim radom teško da bi današnja Hrvatska postala samostalna država i to čak republika”, ističe Strčić.
Ipak, kao takav nije odgovarao mnogima, podsjeća Strčić, ističući da njegove stavove nisu dijelili mnogi suvremenici, ali ni kasniji mislioci, čak i u modernoj Hrvatskoj. Oni što su ga u politici smatrali previše popustljivim i neodlučnim najviše su mu predbacivali balansiranje između Beča i Pešte, odnosno proaustrijsku orijentaciju.
Reformator čije ideje žive do danas
Mažuranić je udario temelje Hrvatskoj kakvu danas znamo i u današnje vrijeme treba se sjetiti takvih ljudi, smatra predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić.
Podsjeća kako je u svom zadnjem govoru u Saboru 1886. Mažuranić rekao da vjeruje u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost. “To je njegova aktualna poruka i danas – iako smo često malodušni i demoralizirani trebamo vjerovati u Hrvatsku”, ističe Kusić.
Podsjeća i na značajne Mažuranićeve veze s Akademijom jer je kao predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije pri carskom i kraljevskom dvoru u Beču imao važnu ulogu kod definiranja pravila djelovanja Akademije, a u vrijeme njegova banovanja sagrađena je i palača HAZU. Sin Ivana Mažuranića, pravnik Vladimir Mažuranić, bio je predsjednik Akademije od 1918. do 1921. a unuka Ivana Brlić Mažuranić prva žena izabrana za članicu Akademije.
U bogatom životnom putu koji je, najviše zalaganjem brata Antuna, počeo školovanjem u riječkoj gimnaziji, a nastavio u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju, Mažuranić se istaknuo i kao jedna od najkreativnijih ličnosti hrvatskog narodnog preporoda, ali i jedan od rijetkih Hrvata koji se tada mogao pohvaliti poznavanjem čak sedam jezika i astronomije.
Sa suprugom Aleksandrom, sestrom ilirskog pjesnika Dimitrija Demetra, imao je sedmero djece od kojih je petero doživjelo odraslu dob, a umro je 4. kolovoza 1890. u obiteljskom domu u Jurjevskoj ulici.
Pokopan je u ilirskoj grobnici mirogojskih arkada, skromno kao što je i živio, bez banskih časti na koje je imao pravo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
