Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u utorak 30. listopada 2018. godine u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju sprovodnu misu i obrede za preminulog mons. Ivana Goluba u zajedništvu s biskupom banjalučkim mons. Franjom Komaricom, biskupom varaždinskim mons. Josipom Mrzljakom, biskupom sisačkim mons. Vladom Košićem, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marijem Cifrakom te mnogobrojnim okupljenim svećenicima i vjernicima.
U uvodu u sprovodnu misu kardinal Bozanić naveo je riječi samog mons. Goluba koje je zapisao u svojoj knjizi životopisa “Običan čovjek”: ‘”Rođenje svakoga čovjeka je Bogojavljenje. I onoga koji se je rodio 21. lipnja 1930. u Kalinovcu kao petnaesto i najmlađe dijete Luke i Bare Golub… Životni put je začuđujuće Božje djelo i čovjekovo sudjelo… Začuđen sam nad životom, zapravo nad Bogom, koji se igra i smije. I povlači niti života, poštujući čovjekovu slobodu. Dobar je Bog po ljudima. Koliki su životi ušli u moj život. Koliko se ljudi upisalo u moj život. U kolike živote je ušao moj život. U koliko života se upisao moj život. Nešto od toga znamo, ali glavninu, sve znade samo Bog… Hvala njima. Hvala svima. Bogu hvala'”, dodavši: “Danas molimo za pokoj njegove duše i zahvaljujemo ponavljajući: Bogu hvala. Hvala Bogu na daru ovoga Života darovanog Bogu i čovjeku.”
Homiliju izrekao biskup Košić
Homiliju je izrekao biskup sisački mons. Vlado Košić navevši mnogobrojna polja djelovanja mons. Goluba u kojima je ostavio svoj trag svećenika, teologa, pjesnika, književnika, prevoditelja, znanstvenika, domoljuba… “Njega, svog profesora, smo mi, njegovi studenti, suradnici i prijatelji, doživljavali da je bio ‘najprije čovjek’, ‘Golub na putu’, s ‘čežnjom za licem’ i čežnjom ‘kako do radosti’, homo ludens – čovjek koji se igra, slika Boga koji se igra… koji je nosio ‘lice prijatelja'”, rekao je u uvodu homilije biskup Košić.
U nastavku homilije progovorio je o značajkama života i djelovanja mons. Goluba. “Bio je ukorijenjen u svoj zavičaj i neraskidivo s njim povezan. Napisao je djelo ‘Kalinovečki razgovori’ (1979.) na kajkavskom, jeziku svojeg djetinjstva i prvih izričaja koje je upio s majčinim mlijekom i svojim zavičajem. On je volio isticati da je i voljeni mu papa sveti Ivan XXIII., koji je primio njega i njegovu majku Barbaru u audijenciju, a kojem je posvetio svoje djelo ‘Mjesec nad Tiberom’ (1986.), bio zapravo ‘seljak preobučen u papu’, čime je želio reći da je važno ostati vjeran sebi, a to je Papa Dobri znao i uvijek ostao. Slično je i on, ‘Ivan mu je ime’, volio reći ‘čovjeka je Bog stvorio iz zemlje, ali iz one zemlje na kojoj se rodi’, čime je mislio na svoj Kalinovec, Podravinu i Hrvatsku. Gdje god bio i što god radio: a bio je i u Italiji /studirao i predavao u Rimu/, u Rusiji, SAD-u, Njemačkoj… ostao je vjeran svojim korijenima, duboko obilježen svojim krajem što je držao posebnim Božjim darom.
Bio je zaljubljenik u Isusa Boga i u ljude, svoje bližnje (i u samoga sebe). Njegova je riječ: ‘Jedno je samo potrebno: blizina Boga u ljudima’. Voljeti Boga, i na osobit način utjelovljenog, učovječenog Boga Isusa Krista, kao svoga Učitelja izrazio je na poseban način u svojoj poemi ‘Trinaesti učenik’ (1985.). Profesor Golub bio je sam Isusov učenik, ali kad nije mogao biti među dvanestoricom, pošao je za ljubljenim Učiteljem kao njegov ‘trinaesti učenik’, kako je i nazvao svoju poemu… Profesor Golub volio je i sebe, znajući da se inače ne može voljeti bližnje ‘kao sama sebe’, kako je zapovjedio Učitelj. Brinuo se za svoje zdravlje, brinuo se za svoj rad, za svoje povjerene mu studente, suradnike… znao je voditi, biti onaj koji organizira, koji potiče i voli.
Premda i sam učenik, učenik Isusov, kao profesor dogmatske teologije i dugogodišnji nositelj istoimene katedre na Katoličkom bogoslovnom fakultetu postao je učitelj mnogih svećenika, redovnika i redovnica te teologa laika. Jednostavno i najčešće smo ga zvali ‘profesore’, i taj mu je naziv pristajao i zbog službe i zbog smisla koji ta riječ ima. Naime, ona dolazi od latinske riječi ‘profiteor /professus sum’ što znači: očitovati, priznavati, svjedočiti… Doista, njegovo je naučavanje bilo i njegovo svjedočenje vjere koju je ispovijedao i ono što je vjerovao… S profesorima Šagi-Bunićem, Dudom, Bajsićem, Turčinovićem, Rebićem i Starićem činio je zagrebačku teološku školu.
Volio je sebe nazivati ‘svećenikom’. Jednom je napisao, kao pohvalno slovo za mladomisnike, kako sve titule, koje može čovjek steći i dobiti i ispred i iza svoga imena i prezimena, nisu veće od naziva ‘svećenik’, jer je to Božji dar, sakrament. Kada se opraštao od prerano preminulog prijatelja i kolege profesora Josipa Turčinovića 1990., održao je oproštajno slovo ističući upravo to: Josip je nadasve bio svećenik!
Bio je pjesnik, štovatelj Božje riječi i njegovatelj ljepote hrvatske riječi. Profesor Golub iskovao je izraze ‘Bogomdana Riječ’ i ‘Bogudana riječ’, pri tom imenujući objavu Bogomdanom riječi a čovjekovu vjeru Bogudanom riječi, koju kao odgovor Bogu čovjek daje. Posebno je pri tom isticao da te dvije riječi trebaju biti razmjerne, tj. kao što se Riječ Božja utjelovila, tako se treba i naša, Bogudana riječ utjeloviti, odnosno naš odgovor Bogu treba postati sve ono što jesmo. Isticao je posebno ljepotu hrvatskog jezika, izbjegavajući tuđice i uvodeći istoznačne hrvatske riječi gdje god je to mogao, a rado je i sam oblikovao nove hrvatske riječi. ‘Riječi su ključevi zbilje’ – znao je govoriti. Mi koji smo ga slušali na predavanjima sjećamo se kako je često zastajao tražeći pravu riječ…
Mislim da je upravo time, što je promicao ljepotu hrvatskog jezika, bio na poseban način domoljub. Njegova ljubav prema Hrvatskoj domovini vidi se na mnogo načina. Posebno bih istaknuo kako je i sam u svojim znanstvenim istraživanjima proučavao upravo i najviše hrvatske teologe, a i nas, svoje učenike i suradnike je poticao na to govoreći: ‘Proučavajmo naše teologe, jer ima ih mnogo koji će proučavati njemačke, talijanske i druge.’ Sam je posvetio čitav svoj život proučavanju: Jurja Križanića, Ivana Paštrića, Marka Antuna de Dominisa, Julija Klovića, Bartola Kašića… O tome bi se moglo na dugo i široko govoriti, koliko je napisao samo knjiga, studija, te organizirao i sudjelovao na mnogim simpozijima, ali samo ističem njegovu posebnu poistovjećenost s Jurjem Križanićem…
Nastojanja oko kršćanskog jedinstva
Preko Jurja Križanića, kojim se čitav život bavio, profesor Golub je posebni sluh u svojim teološkim promišljajima i djelovanju posvećivao nastojanjima oko kršćanskog jedinstva. Na primjer kada su se u tadašnjoj Moskoviji, današnjoj Rusiji, dogodile podjele koje su prijetile raskolom među pravoslavnim kršćanima, on se zalagao za pomirenje i jedinstvo. U Moskoviju je i otišao zato da tamo utire put kršćanskom pomirenju i jedinstvu, no to nije bio izravan put nego posredan: najprije je, mislio je, trebalo djelovati kroz kulturu te je svoj rad započeo na gramatici i jeziku. Tako je mislim i prof. Golub bio zaljubljenik u kulturu ne bi li ona bila mjesto susreta i put prema kršćanskom jedinstvu. S profesorima Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem osnovao je ekumenski časopis znakovita naziva ‘Poslušni Duhu’ koji je u novije vrijeme obnovljen. Ustanovio je Institut za ekumensku teologiju i dijalog ‘Juraj Križanić’ na KBF-u. Radovao se svakom napretku na polju ekumenizma i dijaloga. I ovdje su njegovi prijatelji, iz drugih kršćanskih Crkvi i crkvenih zajednica. Drugi vatikanski sabor, koji ga je nadahnjivao za njegov život i rad, bio je zora i nada tog jedinstva. Bio je i prijatelj zajednice iz Taize-a te sudjelovao na europskom susretu mladih u Zagrebu u prosincu 2006.
Mnogi ne misle ni danas da uopće postoji neka ‘teologija povijesti’ jer bi to trebalo biti teološko tumačenje povijesnih zbivanja, no preuzeo je i to od Križanića. Golub je bio duboko uvjeren da je autor i pokretač povijesti sam Bog i zato je nastojao promicati baš to shvaćanje… U svojem autobiografskom obimnom djelu ‘Običan čovjek’ (2014) prof. Golub je objavio i pismo zatočenog svetog kardinala bl. Alojzija Stepinca koje je uputio 1957. njemu i kolegama mladomisnicima, nazvavši događaj njihova svećeničkog ređenja ‘najvećim činom u njihovu životu’. (Ib., 125). Na više mjesta on spominje bl. Alojzija, a posebno je opisao svoj susret s njime, zatočenim u Krašiću, na mladoj misi vlč. Matije Burje. Nadbiskup mu je stavio ruke na ramena i rekao ‘Pax tecum’. Golub dodaje: ‘I taj me mir odonda drži. Osjetio sam da me taknuo svetac.’ (ib., 129)
Jednom profesor reče, citirajući svetoga Augustina, kako se pravo spoznaje drugoga jedino po prijateljstvu – nemo cognoscitur nisi per amititiam. On je nastojao svima s kojima je surađivao biti prijatelj te je i stekao mnogo prijatelja. Osobno znam da je prijateljevao s mnoštvom književnika, znanstvenika, crkvenih ljudi – među kojima su bili i pape i biskupi, a i nama, svojim učenicima i suradnicima, nastojao je biti prijatelj.”
Homiliju je biskup Košić završio ovim riječima: “Neka Vam je, dragi Profesore, pax aeterna – vječni mir – in communione sanctorum – u zajedništvu svetih! Vama hvala što ste dopustili da nam je po Vama govorio Bog, a svima ožalošćenima zbog Vašeg odlaska u dom Očev neka je utjeha da je doduše „Golub odletio“, kako mi reče ovih dana dr. Petar Kuzmič, ali i da je doletio u radost Gospodara svoga!”.
Oproštajne govore pred kraj misnog slavlja izrekli su: varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, u ime Sveučilišta u Zagrebu i Katoličkog bogoslovnog fakulteta dekan tog fakulteta prof. dr. sc. Mario Cifrak, a u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti njezin predsjednik akademik Zvonko Kusić. Biskup Mrzljak istaknuo je povezanost mons. Goluba s Varaždinskom biskupijom kojoj pripada njegovo rodno mjesto zahvalivši za dar njegova života i služenja Crkvi i hrvatskom narodu. Dekan Cifrak progovorio je o profesorskom radu mons. Goluba na Katoličkom bogoslovnom fakultetu navevši mnogobrojne doprinose razvoju fakulteta, a akademik Kusić u svom je govoru naveo doprinos što ga je poslanju HAZU-a, kao njezin dopisni član, dao mons. Golub.
Liturgijsko pjevanje animirao je zbor bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka.
