Na današnji dan 11. rujna 1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić Bužimski ušao je na čelu hrvatske vojske u Čakovec, te je proglasio ponovno priključenje Međimurja matici Hrvatskoj.
U vrijeme proglašenja Josipa Jelačića hrvatskom banom, Hrvatska je tražila svoju veću samostalnost prema Mađarskoj, te sjedinjenje sa Slavonijom i Dalmacijom, kao i niz drugih povlastica: uvođenje hrvatskog jezika kao službenog, ukidanje feudalnih odnosa i drugo.
Hrvatski Sabor vidio je Josipa Jelačića kao onoga koji to može provesti, te ga imenuje banom. Ovaj objavljuje prekid svih službenih odnosa sa Mađarskom, a odmah i ukida kmetstvo.
“Među nama samo mač može odlučiti”
Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: “Među nama samo mač može odlučiti!”, nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.
Zanimljivo, gotovo iste prijetnje i riječi dolazile su iz Beograda u godinama prije zadnjeg oslobodilačkog Domovinskog rata i napada srpske i komunističke vojske na mladu hrvatsku državu.
Ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu Ban Jelačić je još objavio: “Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja.”
Oslobođenje Međimurja i priključenje Hrvatskoj
Zbog toga je Josip Jelačić 7. rujna navijestio rat Mađarskoj, a četiri dana kasnije, u ponedjeljak 11. rujna 1848. godine, hrvatska je vojska prešla Dravu kraj Varaždina i ušla u Međimurje, zauzevši ga bez ikakvog otpora. Tako je Međimurje nakon stoljetne mađarske okupacije ponovno pripojeno Hrvatskoj.
Hrvatska vojska ušla je u Međimurje, ali ga je ubrzo i napustila ušavši preko Mure u Mađarsku na putu prema Budimpešti. Međimurje je tako oslobođeno, ali je ostalo bez obrane što će iskoristiti mađarski general Percel te 17. listopada krenuti u ponovno osvajanje Međimurja.
Uvidjevši tu opasnost, banska je vlast u Zagrebu proglasila opću mobilizaciju u sjevernoj Hrvatskoj, pokušavajući formirati mobilnu gardu. Ta na brzinu skupljena vojska, bez ikakvoga vojničkog znanja i iskustva i slabo ili nikako naoružana, stigla je u Međimurje u prvoj polovici mjeseca listopada.
Mađarski je general Percel s vojskom od 5.000 ljudi i s 12 topova, krenuo je iz Kaniže prema Međimurju, napavši topovima Kotoribu gdje je vladala prava panika među slabo opremljenim hrvatskim gardistima i žiteljima. Glavni pravac povlačenja hrvatske vojske bio je preko Drave.
U Donjem Vidovcu bilo je zarobljeno dvjestotinjak gardista. Najhrabriji otpor mađarskoj vojsci pružio je bataljun zagrebačke županije kod Letine koji je, nakon što mu je ponestalo municije, discipliniranim povlačenjem prema Dravi kod Varaždina i bez gubitaka stigao u Varaždin. Tako su Međimurje i Kotoriba, doživjevši samo tridesetak dana slobode, ponovno pali pod mađarsku vlast. Hrvati se nisu mogli pomiriti s gubitkom Međimurja.
Drugo oslobođenje Međimurja
Zagrebački podmaršal Dalen, kojemu je ban Jelačić povjerio vrhovno zapovjedništvo u Hrvatskoj, zapovjedio je potom generalu Todoroviću da ponovno Međimurje vrati Hrvatskoj. Todorović je 12. studenoga u 16 sati s tri satnije pješadije, s dva topa i odredom konjanika prešao dravski most kod Varaždina i ponovno ušao u Međimurje.
Pred tom se hrvatskom vojskom general Percel povukao iz Međimurja u Mađarsku. Sutradan je podmaršal Dalen stigao u Čakovec, a hrvatska je vojska zauzela čitavo Međimurje.
Tako je Međimurje nakon dvadeset i šest dana mađarske okupacije ponovno oslobođeno, ali ovaj put bez kapi prolivene krvi.
