Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, „stožer hrvatske jezične politike“, obilježio je u petak 70. obljetnicu osnutka.
Institut je od osnutka do danas bio stožer hrvatske jezične politike jer gotovo da nema nekoga od temeljaca modernoga hrvatskoga jezikoslovlja koji u idejnom, ali i u izvedbenom smislu nisu nastali upravo u Institutu ili uz suradnju znanstvenika Instituta, kazao je ravnatelj Instituta Željko Jozić.
Institut, u kojemu je danas kroz pet znanstvenih odjela angažirano 44 istraživača, od kojih 27 znanstvenika, osnovan je 1948. godine kao Odsjek za jezik Instituta za jezik i književnost tadašnje JAZU. Njegov zadataka bio je da nakon stanke od deset godina po smrti Tome Maretića završi izdavanje velikog Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1882. – 1976.). Akademac, kapitalno i nenadmašno djelo leksikografije na ovim prostorima, izišao je u 23 knjige enciklopedijskoga formata s po 960 stranica, a obuhvaća oko 300.000 riječi.
U 70 godina postojanja Institut je u više navrata mijenjao ime i ustroj, ali nikada se nije odricao skrbi o hrvatskome jeziku i očuvanju hrvatskoga jezičnoga identiteta, ocjenjuje Jozić.
I u doba kada se hrvatski jezik nije mogao nazivati svojim pravim imenom, Institut je njegovao hrvatsku jezičnu kulturu, poticao stvaralački razvoj jezičnih teorija, izrađivao temeljna djela hrvatske leksikografije i jezikoslovlja uopće te sustavno proučavao hrvatsku dijalekatnu i onomastičku baštinu, ističe Jozić.
Tumačeći povijest Instituta, Jozić posebno ističe ravnatelja Ljudevita Jonkea, koji je vodio Institut, kaže, u najtežim vremenima. Jonke i Institutu odigrali su ključnu ulogu potkraj 60-ih godina u vrijeme nastajanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) u borbi za samosvojnost hrvatskoga jezika.
Osvrćući se na prijetnje jeziku zbog globalizacija, Jozić ne spori da globalizacija s engleskim kao dominantnim jezikom uzima danak i u slučajevima većih jezika nego što je to hrvatski. No, ističe da hrvatski jezik nije ugrožen nego da je danas afirmiran službenim priznanjem za jednog od jezika Europske unije.
Dužnost je Instituta, a niza drugih tijela, da govornicima hrvatskog jeziku pomognu u očuvanju ljepota i njegovih vrijednosti, ističe Jozić.
Navodi portal „Bolje je hrvatski!“ koji na adresi bolje.hr nudi „hrvatske zamjene za pretjerano brojne anglizme kojih je sve više u svakodnevnome govoru, a koji su potpuno neprilagođeni hrvatskomu jeziku i poprilično nerazumljivi njegovim govornicima“. Djelatnost Instituta i na drugim razinama pokazuje put kojim treba ići kad je riječ o borbi za hrvatski jezik, kaže.
Institut je uz potporu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), Matice hrvatske, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Staroslavenskoga instituta i Društva prijatelja glagoljice pokrenuo inicijativu za proglašenje Dana hrvatske glagoljice 22. veljače. Cilj nam je bio da se tome neprijepornom kamenu temeljcu hrvatske pismenosti, što glagoljično pismo zasigurno jest, dade dužna pozornost u hrvatskom kulturnom i obrazovnom sustavu, kaže Jozić
Burnih 70-ih godina na poticaj Miroslava Krleže započinje rad na Rječniku hrvatskoga kajkavskog književnog jezika, kojih je dosad objavljeno 14 svezaka.
Osamdesetih izlazi Katičićeva velika znanstvena gramatika Sintaksa i Babićeva Tvorba riječi. Zatim se intenziviraju terenska istraživanja hrvatskih govora te se obrađuje prikupljena dijalektološka građa, a na području onomastike objavljuje se doista jedinstveno djelo Leksik prezimena SR Hrvatske, kaže Jozić.
Plejada institutskih znanstvenika predvođenih Slavkom Pavešićem: Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Mirko Peti, Vesna Zečević i Marija Znika objavljuje 1979. g. Priručnu gramatiku hrvatskoga književnog jezika, upravo s takvim imenom jezika, što je bilo izrazito teško u ondašnja vremena.
Od kapitalnih djela hrvatskoga jezikoslovlja nastalih u Institutu u 20. stoljeću svakako treba izdvojiti Hrvatski jezični savjetnik koji su uredili Milica Mihaljević, Lana Hudeček i Luka Vukojević 1999. godine, ističe Jozić.
