Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika Jezik imao je važnu ulogu u očuvanju hrvatskoga identiteta u prošlosti, a časopis će i ubuduće imati veliku ulogu zbog sve jačeg utjecaja globalizacije na hrvatski jezik. U tiskanom izdanju izlazi od 1952. godine, nije izašao samo u sezoni 1960./61. Prvi urednik bio mu je jezikoslovac Ljudevit Jonke, koji je 1970. to mjesto prepustio akademiku Stjepanu Babiću, a danas je njegova glavna i odgovorna urednica prof. dr. sc. Sanda Ham, ugledna sveučilišna profesorica i jezikoslovka.
S napretkom tehnologije časopis Jezik prilagodio se novim medijima, a jedan od njih je sveprisutan Facebook na kojem je časopis nedavno proslavio neobičnu obljetnicu.
Časopis Jezik, časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, ove godine bilježi doista neobičnu obljetnicu.
Prvoga svibnja prije pet godina postavili smo Jezikovu stranicu na Facebook. Nazvali smo ju jednostavno Časopis Jezik i upustili se u suvremenu novotariju ne znajući točno kamo će nas odvesti.
Naš je prvi administrator imao većega iskustva jer je tada vodio stranicu koja je imala desetke tisuća članova (sada ih ima 100 000), ali mi smo učili gradeći stranicu. Cilj nam je bio Jezik približiti širem čitateljstvu, utjecati na jezičnu kulturu, odgovoriti na mnoga jezična pitanja koja su stizala na papirni Jezik – stvoriti mjesto na kojem će se moći razgovarati o Jeziku.
Poslije pet godina rada, jeste li cilj ispunili?
Cilj smo dobrano i nadmašili. Naime, početak je bio skroman, stotinjak članova, nekoliko sviđalica i pokoje stidljivo pitanje. Međutim, kako to na fejsu biva, kada ste pristupačni i zanimljivi, kada korisnici fejsa imaju i žele što reći o vašoj objavi, postajete popularni. Uskoro smo stigli do nekoliko tisuća članova, a sada ih je već blizu 10 000. Za stranicu znanstvenoga časopisa kao što je Jezik, to je mnogo.
Kako je javnost primila fejsbukovsku popularizaciju časopisa Jezika s obzirom da je papirni Jezik ugledni znanstveni časopis s dubokom tradicijom?
Jezik je zaista znanstveni časopis najviše kategorije i zaista imamo duboku tradiciju – izlazimo već 62 godine. Naši su urednici i suradnici ugledni hrvatski i europski jezikoslovci – Stjepan Babić, Radoslav Katičić, Mile Mamić, Mario Grčević, Stefan Rittgasser, Leopold Auburger, Ivan Pederin, Nataša Bašić, Josip Užarević… ne mogu sve pobrojiti jer u stvari i nema hrvatskoga jezikoslovca koji nije objavio rad u Jeziku. Izdavač nam je Hrvatsko filološko društvo. Međutim, u Jeziku ne možemo tako jednostavno i pristupačno pisati kao na fejsu, a ne možemo ni imati toliko čitatelja. Javnost nas je izvrsno primila. Prvih smo godinu dana bili vrlo zanimljivi medijima i često se pisalo o nama. Danas je, dakako, medijsko zanimanje nešto manje, ali ipak postoji.
Je li bilo otpora i neslaganja?
Kada smo počeli, pojavile su dvije stranice koje su bile napravljene baš zato da bi se izrugivale nama i našoj stranici. Jednu je stranicu vodila malena osječka skupina posve neprilagođenih i anarhistički nastrojenih mladih ljudi zadojenih socijalizmom, titoizmom i jugoslavenstvom, a drugu je stranicu postavio kolega iz Zagreba, poznat po svom izrugivanju hrvatskomu jeziku, osobito časopisu Jezik kao normativnom časopisu. Nomina sunt odiosa, pa ih ne ću izricati, ne samo jer ne valja prozivati osobe, nego jer su te stranice doista bile odiozne. Vrijeđale su, ismijavale, ponižavale. Dakako, prvo mene kao urednicu Jezika i administratoricu na stranici, a onda i hrvatski jezik općenito. Te su se stranice ugasile, a eto, mi i dalje trajemo. Primila sam i nekoliko prijetećih pisama jer uvijek ima osoba kojima smeta sve hrvatsko, a poglavito hrvatski jezik.
Postoje li slične stranice na fejsu?
U vrijeme kada smo se pojavili na fejsu, nije bilo takvih stranica. Bilo jest nekih jezičnih stranica, ali to nisu bile stranice časopisâ, nego pojedinih osoba. Danas već ima nekoliko ozbiljnijih i popularnih jezičnih stranica, izdvojila bih Bujicu riječi i stranicu koja ima upadljivo sličan naziv kao i naši savjeti – Mali jezični savjeti. Dobro je kada se o jeziku govori, ali nije dobro biti jezični policajac i ići svijetom i upirati prstom u ono, što po našemu, ne valja. Toga se klonimo i na našoj stranici.
Što je najčitanije na stranici?
Najčitanije su objave o jezičnim pogrješkama u trgovačkim lancima, bez obzira koliko takve objave nastojimo smanjiti. Članovima su najdraže. U stvari, nema se tu što ni čitati, objavimo sliku s kakvom očitom jezičnom pogrješkom i naši članovi tu uvijek imaju što reći. Važno je reći da nam članovi sami šalju takve fotografije, ne idemo mi „u lov“ na pogrješke. Očito su hrvatski govornici osjetljivi na javni jezik i kojekakve polupismene promotivne poruke. Drugi su najčitaniji mali jezični savjeti koje postavljamo. Glavninom ih pišem ja, potom kolege Jadranka Mlikota, Borko Baraban, Alen Orlić, prenosimo i savjete iz papirnoga Jezika, Stjepana Babića, Igora Čatića, Marka Kovačića.
Kako pronalazite nadahnuće za sve te savjete, objavljeno ih je skoro 200?
Članovi nas pitaju (naša je e-adresa jezik.hr@gmail.com), a često i sami uočimo kakvu stalnu pogrješku u javnom jeziku pa tada nastojimo jezičnim savjetom upozoriti na pogrješan i na točan oblik. Upravo na stranici stoji objava: „Zagreb Book Festival – je li to smotra književnosti na engleskom jeziku?“ kojom upozoravamo na pretjeranu upotrebu engleskoga, ali dajemo da znanja da se dio hrvatski javnosti s tim i ne slaže, i to stručne javnosti.
Koji su vam najčitaniji savjeti? Uopće, mogu li se vaši savjeti ocijeniti popularnima?
Najčitaniji je savjet o tome treba li reći dragi kolege ili drage kolege, što znači zahvaliti, a što zahvaliti se, svi pravopisni savjeti. O popularnosti savjeta svjedoči i to što nas je, uz naše dopuštenje, prenosio novinar Emil Cipar (sada pokojni) na portal Hrvatski Glas Berlina, od naših je savjeta HR Osijek, novinarka Tatjana Grganović, napravio radijsku emisiju Eci, peci – reci! (koja se već godinama emitira petkom), a naše savjete prenosi i Katolički radio u emisiji Učimo hrvatski, urednice Katarine Palac Varenice. Kruna je bila knjiga u izdanju ŠK, Hrvatski jezični savjeti u kojoj su objavljeni svi ti naši fejsbukovski savjeti.
Komentirate li na stranici i kakve političke događaje?
Naravno, ali samo one koji se odnose na jezik. Reagirali smo odmah kada je ova vlast promijenila nazive ministarstava, od športa u sport i od zdravstva u zdravlje, popratili smo s velikim negodovanjem i neslaganjem ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika i objavljivanje novoga Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. O tome smo pisali i u papirnom Jeziku, ozbiljne znanstvene i stručne radove. Na fejsu ne možemo biti tako ozbiljni, možemo prenijeti članke s drugih portala ili i iz novina, ali ipak javnost činimo osjetljivom za određena zbivanja koja su po našem mišljenju štetna za hrvatski jezik i odraz su loše jezične politike ili uopće – politike. Mislim da mi se trajno urezalo u sjećanje ogorčenje naše male fejsbukove zajednice kada su u Haagu čitali osuđujuću presudu našim generalima na čudnovatoj jugomješavini jezika.
Bude li burnih reakcija članova na objave? Brišete li komentare ili komentatore?
Naravno da bude, zato i objavljujemo pojedine teme da bismo vidjeli reakcije i propitali javno mišljenje. Naši su članovi uglavnom u suglasju s nama (inače nam ne bili članovi) i vrlo dobronamjerno i poticajno komentiraju. Međutim, postoji nekoliko komentatora koji su tu da bi provocirali ili nametali svoje protuhrvatske jezične zamisli. Njihovi su komentari, pod krinkom pristojnosti i demokratičnosti, obični kal i jal. Takvima ne dopuštam komentiranje – vrijeđaju druge članove i kao kukavičje jaje podmeću jugoslavenske jezične teorije, ponajprije nas pozivaju na red što na svojim stranicama ne slavimo lik i djelo hrvatske jezikoslovke koja hodi po zemljama „regije“ i propovijeda da hrvatski jezik ne postoji. Posljednje moje brisanje takvih komentatora dovelo je do vrlo uvrjedljivog članka na jednom bosanskom portalu o mojoj osobi i mojem jezikoslovnom radu, dakako iz pera tih „obrisanih osoba“.
Nije li demokratski raspraviti sa svima, a ne brisati ih?
Dakako, demokratski je raspraviti, uvažiti tuđa mišljenja, svoja argumentirati. Međutim, kada nam se na stranicu uporno postavljaju poveznice na djela koja smatramo štetnima za hrvatsku kulturu i uvrjedljivim za ostale članove, to brišemo. Naime, o čemu se ima raspravljati kada vam šačica nazovijezikoslovaca ponavlja da hrvatskoga jezika nema, da je sve to jedan hrvatskosrpski i kada vam neprestano postavlja poveznice na srbijanske ili bosanske stranice koje su očite kradljivice hrvatske baštine i koje očito prisvajaju naš jezik i naše književnike? Što se ima raspraviti s osobama koja kao znanstvenu krunu vide povijest srpske književnosti u koju su uvršteni naši dubrovački stariji književnici? Ili, što bih raspravljala s osobama koje mi osporavaju pravo da svoj jezik nazivam hrvatskim imenom i koje tvrde da i nemam svoj jezik?
Ipak, rasprave postoje, dosta ih je ispod jezičnih savjeta.
Svoje jezične savjete uglavnom pišemo na temelju normativne literature, dakle, ne „izmišljamo ih“. Međutim u normativnoj literaturi ne postoji suglasnosti pa mi biramo iz one literature koju smatramo po čemu bitnijom. Primjerice, nema suglasnosti oko oblika u tvrtki ili u tvrtci ili u tvrci, nema suglasnosti oko newyorški ili njujorški… Uvijek ima govornika kojima se ovaj ili onaj jezični oblik ne sviđa i imaju mu što prigovoriti. To su normalne rasprave, uobičajene. Je li bolje reći vidim ju ili vidim je, je li s ljubavi ili s ljubavlju, sličimo li komu ili ličimo li na koga… o tome se uvijek može raspravljati jer takve rasprave, koje su o hrvatskom jeziku unutar hrvatskoga jezika, bistre naše prepoznavanje i učenje jezičnoga sustava i pomažu jačanju jezične kulture.
