Ugledni riječki građevinar, fotograf, športski djelatnik i novinar Maks Peč, koji je preminuo na svoj 102. rođendan 13. siječnja, ispraćen je u petak na riječkom groblju Kozala u najužem krugu obitelji i prijatelja.
Maks Peč, rođen je 1914. godine u Dugom Ratu, a odrastao je na Sušaku. Kao građevinski inženjer projektirao je i obnavljao sve mostove od Rijeke do Trsta, srušene ili oštećene u Drugom svjetskom ratu te vodio obnovu razrušene riječke luke. Bio je i profesor u Građevinskoj školi u Rijeci, tajnik plivačkog kluba Primorje, filatelist i zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak.
Bavio se fotografijom te novinarstvom. Proteklih 40 godina redovito je objavljivao tekstove o riječkoj povijesti, prometu i građevnarstvu te osobna razmišljanja o raznim temama u mjesečniku za kršćansku kulturu Zvona.
Dobitnik je Nagrade grada Rijeke za životno djelo 2014. godine, uz fra Bonaventuru Dudu, a njemu najdraže odličje je bilo Ecclesia et Pontefice pape Ivana Pavla II.
Za njegov 100. rođendan u Muzeju grada Rijeke priređena je izložba njegovih fotografija iz fundusa muzeja te je objavljena knjiga “Maks Peč, radoznali promatrač” u izdanju Riječke nadbiskupije o njegovu životu i djelu.
Maks Peč: Svjedok povijesti Sušaka i Rijeke (I. dio)
Razgovarao: Goran Moravček, 7. srpnja 2011.
Na skromnom pogrebu 15. siječnja na groblju Kozala, koji po njegovoj želji nije bio javno najavljen, okupio se tek manji broj njegovih najbližih među kojima je bio i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel koji mu je na taj način zahvalio u ime grada u kojem je proveo više od 100 godina. Obred ukopa u obiteljsku grobnicu i misu zadušnicu predvodio je nadbiskup Devčić, javlja Riječka nadbiskupija.
„Gospodin Maks Peč, svojim je cjelokupnim životnim opusom u trajanju dugom cijelo jedno stoljeće, svjedočio postojanu predanost svojoj graditeljskoj struci i posvećenost nebrojenim drugim zanimanjima, veliku radišnost i ustrajno zalaganje jedne skromne i poštene osobe koja je uvijek bila prisutna, a nikad istaknuta. Najčešće kao radoznali promatrač, a često i kao aktivni sudionik društvenih događanja time je postao vjerodostojan i nezaobilazan svjedok svog vremena“, rekao je nadbiskup na ukopu.
„Bio je čovjek visokih moralnih kvaliteta, izuzetne etičnosti i tople ljudske plemenitosti. Za njega se može reći da je bio čovjek dugog pamćenja i bistrog uma, zanimljiv sugovornik, osoba raznovrsnih interesa i velikog znanja koje je nesebično prenosio drugima. Uspješno je s mnogima surađivao jer je prvenstveno gledao ne na svjetonazorska opredjeljenja ljudi nego na njihovu ljudskost i stručnost. Teško mu je bilo prihvatiti aljkavost, površnost, nesavjesnost i svakojaku neurednost. Strane su mu i odbojne bile i ostale bahatost i umišljenost, a drage skromnost, radinost i poštenje“, podsjetio je nadbiskup prisjetivši se i proslave 102. rođendana kada je čestitare ispratio zahvalivši im što su ga posjetili. Nekoliko sati kasnije preminuo je.
Prijateljstvo pokojnika s nadbiskupom Devčićem proteže se desetljećima i datira iz vremena kad su obojica bili vjerni suradnici nadbiskupijskog mjesečnika Zvona. Maks Peč jedan je od pionira Zvona i uvijek se s radošću prisjećao ovog nadbiskupijskog mjesečnika i vremena kada je, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, s nadbiskupom Devčićem i prvim urednicima Zvona pok. msgr. Josipom Šojatom i pok. msgr. Antonom Sironićem sudjelovao u stvaranju lista, tada jedinstvenog ne samo za područje Riječke metropolije nego i u Hrvatskoj.
Do navršene stote godine redovito je pisao i objavljivao svoje retke u Zvonima u rubrici „Iz prošlosti Rijeke.
Maks Peč je kao vjernik, ali i građevinar po struci, surađivao i s prijašnjim nadbiskupima, Josipom Pavlišićem i Antunom Tamarutom. Uspomene „živuće povijesti Rijeke“, kako ga je nazivao nadbiskup Devčić, sežu daleko u prošlost u vrijeme između dva svjetska rata, talijanske okupacije te izgradnje Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Kao građevinar svojim se djelovanjem nakon Drugog svjetskog rata upisao u povijest Rijeke obnavljajući porušeno. Postavljen je za šefa prometne sekcije vojne uprave grada i projektirao mostove od Rijeke do Trsta.
Od brojnih medalji, odličja i diplomi koje krase njegovu vitrinu, Maks je uvijek isticao priznanje bl. pape Ivana Pavla II. „Pro Ecclesia et Pontifice“, najveće priznanje koje vjernik laik u Crkvi može dobiti.
Uz Spomenicu Domovinskoga rata tu je i Medalja zahvalnosti sv. Vida koju dodjeljuje riječki nadbiskup te priznanja za zasluge u izgradnji Tunela Učka, obnovu riječkog sporta nakon rata, suradnju u Zvonima, jubilarne medalje i plakete Plivačkoga kluba Primorje, plaketa i sat Grada Rijeke za obnovu porušene luke i obale te gradnju porušenih mostova od Rijeke do Trsta.
Svoje fotografije, za koje je dobivao brojne nagrade, ostavio je Muzeju grada Rijeke.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
