Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom: Odgovori sestara na potpuno neutemeljene optužbe (5.)

Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza.

O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.

Donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

»Nikome nismo zlo učinile«

U srpnju g. 1942. u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece poginulih ili odbjeglih roditelja, ug­lavnom pravoslavnih. U prostori­jama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katolič­ke časne sestre. Duhovnik tih se­stara, slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.

Partizani su 18. travnja 1945. bom­bardirali Dječji dom, zacijelo misleći da su u njemu ustaše. Bombe su pa­le na kancelarijske prostorije i stan kućnog svećenika. Poginuli su taj svećenik i njegov nećak, također svećenik koji ga je baš toga dana pohodio, te jedna službenica.

»Pred sam svršetak rata u Dom su došli ustaše. Mi smo s djecom oti­šle u selo Malunje, udaljeno od Jaske sat hoda. Ondje su djeca spavala na tlu. Doručak i ručak dovozili su nam iz Doma, a večeru su nam davali do­bri ljudi« (s. D.).

»Sjećam se da sam našega službe­nika koji je vodio brigu o konjima obavijestila da treba voziti hranu u Malunje. No, tada je k meni pristu­pila njegova majka i upitala me zna­dem li da on ima ženu i djecu, jesam li spremna brinuti se za njegovu obi­telj ako mu se što dogodi. Razumije se da takvih obećanja nisam mogla dati. Nije bilo druge nego da sama vozim; on mi je jedino konje zapregao. Bilo je doista za život opasno zbog mogućih avionskih napada« (s. V.).

Dolazak partizana

»Ustaše su 6. svibnja 1945. pobjegli iz Doma, i s njima s. Pulherija Bar­ta« (s. D.).

»Sva su djeca bila u podrumu. Dvorac su potresle eksplozije bombi koje su bile u skladištima oko dvor­ca, a Nijemci su ih prije odlaska u­palili. Djeca su u podrumu plakala od straha i iščekivanja što će s na­ma biti. No nisu se bojala partizana« (s. G.).

»Mi smo bile vesele… Nijednoj sestri nije došlo na pamet da bi bje­žala, iako je s. Pulherija kazala da možemo otići ako hoćemo. U politiku se nismo miješale. Nikakve krivnje nismo bile svjesne, nikome nismo zlo učinile. Bojazni je bilo, ali smo se prepustile Božjoj Providnosti« (s. D.).

»Velika vrata dvorišta oko dvorca bila su zatvorena, ali ne zaključana. Oko pet sati ujutro jedan je partizan odškrinuo vrata, odmah sam mu pri­stupila, otvorila širom vrata te i dru­ge pozvala unutra. Ponudila sam ih rakijom« (s. G.).

»Kad su došli partizani, bilo nas je u Domu devet. Oni su odmah pre­uzeli upravu i djecu. Druge su po­slove prepustili nama. Nova upravi­teljica i žena koja je preuzela djecu bile su s nama veoma ljubazne. Pro­šao nas je svaki strah, sprijateljile smo se… Krajem lipnja pohodila nas je sestra provincijalka. Ona je željela sve sestre odvesti sa sobom u Beograd. Upraviteljica je, iako ne­rado, pristala da odemo tri. Na jesen, na ponovni zahtjev sestre provinci­jalke, otišlo ih je još nekoliko« (s. D.).

»Ako se ne varam, u listopadu g. 1945. službu upraviteljice preuzela je J. Tatjana Marinić« (s. G.)

Sve sestre napustile su Jastrebarsko u siječnju 1946.

Iz Reke je hrana išla i u šumu

Sestra ekonoma, koja je u prosin­cu 1945. napustila Jastrebarsko i po­šla u Ljubljanu, odmah je ondje sa­stavila odgovor na optužbe koje su se bile počele širiti. Prenosimo taj njezin spis:

ŠTO MOŽEMO ODGOVORITI NA OPTUŽBE

Optužuju nas:

1. da smo krive što su djeca umi­rala od gladi i zaraznih bolesti;

2. da su djeca dobivala premalo obroka i uopće premalo hrane, da su sestre hranu skrivale i slale u druge samostane svoga reda;

3. da su mrtvu djecu slagale po više zajedno u sanduke od šećera te da su im prema potrebi lomile ruke i noge da bi ih što više stalo u san­duk;

4. da je s. Pulherija oduzela daske kojima je trebalo pokriti zahodsku jamu da djeca ne bi u nju upadala.

Na to odgovaram:

1. Transporte djece vodio je Crve­ni križ iz Zagreba. Njegovi službeni­ci računali su da će od djece koja su iz Jasenovca dovezena u Jastrebarsko umrijeti njih oko 90%. Zajed­ničkim naporima svih sestara, civil­nih pomoćnica i liječnika uspjelo je većinu ih spasiti, tako da ih je umrlo manje od 17%.

2. Djeca su imala redovito pet ob­roka dnevno. Iznimke su određivali liječnici. Na Reki, gdje je radila Tatjana Marinić sa svojim drugaricama (ta je Tatjana Marinić u svom iskazu Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina 30. listopada upravo bila izrekla sve spomenute optužbe — o.p. ur.), bilo je oko 1200 djece i odraslih. Kuhali su si sami i sami određivali način priprave i raspored obroka. Hrane smo im slali više nego dostatno, naročito zbog toga jer smo u pisarnici dobro znale da pune tor­be te hrane idu u šumu — no mi smo, razumljivo, o tome šutjele. Ne­moguće je da bi ondje djeca umirala od gladi našom krivnjom. Ta, sestre liječnice koje su svaki dan odlazile na Reku više su puta izjavile da više vole uzimati obrok na Reki nego me­đu sestrama u Jaski jer da na Reki imaju bolju hranu.

Za skrivanje hrane nismo imale nikakvih razloga. U svoja smo skla­dišta primale hranu iz Zagreba i mo­rale smo je podijeliti na Reku, gdje je bilo 1200 osoba, te na ostala mje­sta, gdje ih je bilo oko 1800. Za školsku godinu 1943./44. poslale smo po odluci ministarstva 18 djevojaka iz Doma u Osijek. Dom je za njih sno­sio sve troškove, pa smo na račun toga morale onamo slati što im je trebalo.

(Nastavlja se)